Zaključak tribine
MUZEJI BESKUĆNICI U HALAMA GREDELJA?
održane 28. 5. 2003. u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske u Zagrebu

Sudionici tribine bili su:
arhitekt, konzervator Aleksander Laslo, predstavnik Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba
arhitektica Lea Bošnjak
pomoćnik direktora Tvornice "Janko Gredelj", Stjepan Petljak
voditelj Odjela za razvoj HŽ, Hristo Sikavićev
Ravnateljica Hrvatskog željezničkog muzeja, Helena Bunjevac
Ravnateljica Tehničkog muzeja, Božica Škulj
Moderatorica: dr. sc. Snješka Knežević
Vizualna prezentacija: Studio Hrg

Cilj je tribine bio upozoriti na izglede reurbanizacije područja Tvornice «Janko Gredelj» koje se nalazi u metropolskom središtu Zagreba, na do danas nerealiziranoj sponi povijesnog središta u Donjem gradu i novog središta u Trnju, koje također još nije potpuno uređeno.
Uključivanje i oblikovanje područja tvornice ovisi o mogućnosti preseljenja pogona, a također i o planovima Hrvatske željeznice o urbanom potezu pruge i uređajima uz nju. Za buduće oblikovanje tog područja također su važne hale i još neke strukture ranoindustrijskog pogona, u kojem 'Gredelj' i dalje proizvodi, a zaštićene su kao spomenici kulture, odnosno kulturno dobro. Projekt arhitekta dr. Mladena Bošnjaka o smještaju Hrvatskog željezničkog muzeja u hale iz 1991. godine, bio je poticaj prijedlogu o kulturnoj jezgri budućeg dijela zagrebačkog središta. Uz njega je povezana tema prezentacije i valorizacije tehničke baštine uopće.

> Sudionici tribine, gosti i auditorij, suglasili su se da je javnost trebalo senzibilizirati za problem uključivanja područja Tvornice 'Janko Gredelj' u život grada. Ono je najveći neurbanizirani dio Trnja, gdje se postupno oblikuje veliko metropolsko središte Zagreba, te mu u skoroj budućnosti predstoji reurbanizacija.

> Zemljište i tvornički kompleks u vlasništvu su Hrvatskih željeznica, odnosno Tvornice 'Janko Gredelj'. Uvjet za bilo kakve planove uređenja ili izgradnje tog područje preseljenje je tvorničkih pogona na izvangradsku lokaciju, a također i preuređenje Glavnog kolodvora, odnosno korekcija željezničkog koridora na urbanom potezu. Planovi tvornice i HŽ respektiraju potrebu reurbanizacije tog područja, no zahtijevaju velika materijalna sredstva, dakle, moći će se realizirati etapno i postupno.

> Grad Zagreb dosad nije formulirao svoj odnos prema pitanju reurbanizacije tog područja, što čudi s obzirom na njegov centralni položaj i veličinu. Potkraj 19. stoljeća on je to područje poklonio Kraljevskoj državnoj ugarskoj željeznici u ime industrijalizacije, a sada ga, u postindustrijskoj eri, treba ga uključiti u svoje središte.

> Grad treba utvrditi što je njegov interes u reurbanizaciji tog područja. Idealno bi bilo da Grad kupi cijelo područje i stvori konzistentan program njegova uređenja. Realistično je da stupi u partnerski dijalog s vlasnicima zemljišta, pomogne financijski u preseljenju tvorničkih pogona, te potom formulira razvojni strateški plan. Taj plan mora uravnotežiti javni i komercijalni interes.

>Treba raspisati anketni urbanističko-arhitektonski natječaj, te na temelju njega izraditi studiju o održivosti (feasibility study), kao temelj plana oblikovanja i izgradnje. Velik se dio područja može namijeniti komercijalnoj izgradnji, dok jezgra (zaštićene strukture) mora nositi javne sadržaje. Oni bi najbolje zaštitili hale i osigurali kvalitetnu obnovu.

> Reurbanizacija područja tvornice 'Janko Gredelj' treba biti gradski projekt, koji se ostvaruje suradnjom privatnog i javnog sektora. Postoje slični primjeri, pa i modeli u mnogim europskim gradovima, a poznati su i rezultati. Grad Zagreb može i financijski i organizacijski ostvariti takav urbani projekt (primjer: investicije u Maksimirski stadion). Grad Zagreb se napokon mora usmjeriti na razvojno planiranje, te odbaciti improvizacije kakve su sada na djelu.

>Baštinjene i zaštićene strukture (hale i uređaji) mogu, ako se adekvatno obnove i prime zanimljive javne sadržaje, postati glavnim elementom identiteta budućeg dijela gradskog središta. Prijedlog da se muzeji s atraktivnom tehničkom baštinom smjeste u ranoindustrijske tvorničke hale temelji se na svjetskim iskustvima sa sličnim ambijentima i objektima, te rastućem interesu za tehničku baštinu industrijske ere.