NEKROLOG KULTURNOM VIJEĆU ZA AHITEKTURU I URBANIZAM

Već na samom početku svog nastupa ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić najavljivao je da će ukinuti Kulturno vijeće za arhitekturu i urbanizam. Do danas nije odgovorio na pismo od 30. siječnja o. g. koje sam mu uputila zajedno s predsjednikom Udruženja hrvatskih arhitekata, mr. sc. Sašom Randićem, s molbom za sastanak i razgovor. U međuvremenu je izrađen prijedlog zakona o kulturnim vijećima i upućen u proceduru donošenja, i to hitnim postupkom (? ). Na uljudni javni prosvjed Udruženja hrvatskih arhitekata zbog ukidanja toga vijeća, objavljenome u javnim glasilima 27. ožujka, Ministarstvo kulture oglasilo se 31. ožujka objašnjenjem egzekucije toga Vijeća. Njegov je rad podvrgnut «pomnoj» analizi iz koje proizlazi da je njegov djelokrug «nedefiniran». To je stoga što je za arhitekturu i graditeljstvo «matično» Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, a (nematično) Ministarstvo kulture ne može «utjecati na procese u području urbanizma i arhitekture, osim kada je riječ o zaštićenoj graditeljskoj baštini i zaštićenim povijesnim cjelinama». Dakle čemu vijeće?

Već površna, a kamoli «pomna» analiza rada Vijeća, pokazala bi da se ono bavilo arhitekturom i urbanizmom kao KULTURNIM I UMJETNIČKIM FENOMENOM I IZRAZOM, a ne pitanjima urbanističkog planiranja i prakse izgradnje. Svoj je «djelokrug» Vijeće postupno artikuliralo razmatranjem načina prezentacije i promocije ponajprije recentnog arhitektonskog stvaralaštva i njegovih umjetničkih dosega, a također povijesnih vrijednosti, posvjedočenih znanstvenim istraživanjem i interpretacijom. Ukratko: Vijeće je, posve u skladu sa svojom «lokacijom» (u Ministarstvu kulture) svoju ulogu shvaćalo kulturtregerskom i zacijelo je moglo «ostvarivati zakonom propisanu funkciju» – što mu se priopćenjem Ministarstva osporava i što je glavni argument za njegovo ukidanje.

Iako nije «matično» za arhitekturu i urbanizam, Ministarstvo kulture – s margine – «skrbi» za njih: primjerice imenovanjem selektora za Venecijanski bijenale i osiguranjem financijske potpore za hrvatski nastup, te, nadalje, podrškom izdavačkoj djelatnosti Udruženja hrvatskih arhitekata i ostalim oblicima suradnje, itd. itd. Ako ipak postoji neka svijest o KULTURNOJ VAŽNOSTI tih disciplina kao sastavnicama nacionalnog kulturnog identiteta, postavljam ministru, javnosti, sebi i presuđenome Vijeću pitanje: zašto se o navedenome nije tražilo mišljenje meritornih stručnjaka, članova tog savjetodavnoga tijela?

Uistinu nije riječ o «djelokrugu», teorijskim spekulacijama, ingerencijama itd. itd. – što se želi sugerirati ovim nekonzistentnim objašnjenjem – nego o shvaćanju upravljanja i odlučivanja, koje se kosi s idejom demokratizacije kulturne politike što je sadrži projekt kulturnih vijeća. Drugim riječima, o tendenciji personalizacije kulturne politike. Njoj je prilagođen prijedlog zakona o kulturnim vijećima, koja će postati kvazi demokratski i liberalni alibi za autoritarnu praksu. Šansu će možda održati savjetnici, nepoznati javnosti, kojih je, istini za volju, bilo i dosada.

Stvarnost nalaže da se oprostimo od mladog pokojnika, sa žaljenjem što se nije mogao razvijati. Na osmrtnicu uz svoje ime stavljam i imena svih članova Vijeća za arhitekturu i urbanizam Ministarstva kulture RH, bez konzultacije s njima. Bili su to: mr. sc. Mario Beusan, dipl. inž. arh., prof. Ivan Crnković, dipl. inž. arh. i dekan Arhitektonskog fakulteta, prof. Nenad Fabijanić, dipl. inž. arh. i ex predsjednik UHA, dr. sc. Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti, Željko Kovačić, dipl. inž. arh., akademik Tonko Maroević, povjesničar umjetnosti, mr. sc. Saša Randić, dipl. inž. arh. i sadašnji predsjednik UHA te Krešimir Rogina, dip. inž arh.

Prof. dr. sc. Hildegard Auf Franić, dip. inž. arh.
predsjednica