DAZ - OKRUGLI STOL

“PRENAMJENE U CENTRALNOM GRADSKOM PROSTORU I
PROJEKT MUZIČKE AKADEMIJE”

održan u četvrtak 08. svibnja 2003. u sjedištu DAZ-a , Trg bana J. Jelačića 3/I, Zagreb u trajanju 19,00 – 21,30 sati

SUDIONICI

Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Prof.dr.sc. Hildegard Auf Franić, Ministarstvo kulture, Kulturno vijeće za arhitekturu i urbanizam,
Prof.dr.sc. Nikola Filipović
Prof.dr.sc. Marijan Hržić
Prof.dr.sc. Branko Kincl

Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu
Prof. Frano Parać, dekan
Prof. Boris Bernik
Prof. Haris Nonveiller

Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture
Vesna Matijević

Grad Zagreb
mr.sc. Slavko Dakić, posebni savjetnik gradonačelnika

Gradski zavod za planiranje razvoja grada
Niko Gamulin

pozvani stručnjaci
Dr.sc. Snješka Knežević
Dr.sc. Fedor Kritovac
Boris Ljubičić
Miroslav Pavlinić, Stručni savjet UHA
Dr.sc. Nikola Polak, Academia Moderna
Branko Silađin
Mladen Škreblin
Igor Fabris, sin autora
Dr.sc. Eugen Franković

Sekcija za arhitektonsko nasljeđe DAZ-a
Ksenija Petrić
Vlado Petričević

Sekcija urbanista DAZ-a
Tea Mirković Berković

Mediji
Hrvoje Hrabak, arhitektura.info
Renata Ivanović, Globus
M. Ivandić, Vjesnik

Izvršni odbor DAZ-a
Ljubomir Miščević, predsjednik - moderator
Damir Novoselec

Članovi
Milan Doronjga
Nebojša Weiner
Darko Manestar
Benedetto Tardozzi
Robert Vukić
Emir Kahrović
Dalibor Muraj

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: Metoda je rada strukovnih arhitektonskih asocijacija da se uoči velikih aktivnosti u području prostornog uređenja, arhitekture i urbanizma ide na stručnu i otvorenu raspravu kao pomoć u sastavljanju programa za natječaje koji su pred nama. Svjedoci smo da prenamjene spomenika kulture daju dobre rezultate.
Donedavno je Neboder u Ilici imao nejasan status upravo zato jer su se struka i institucije našle pred netipičnim pitanjem kako obnoviti i prenamjeniti neboder koji je pod preventivnom zaštitom. Sudbinu zgrade Ferimporta još ne znamo, jer ne znamo da li će se pristupiti izradi interdisciplinarne studije valorizacije i financijske studije izvodljivosti, što struka zapravo predlaže. Anketa iz 1983. pokazuje da su prije dvadeset godina arhitekti bili podvojeni da li je ta kuća šaka u oku i bezvrijedna, da li je 90 posto javnog mnijenja mjerodavno ili ne. Polovica arhitekata zagovarala je tada da kuća ima svoju vrijednost i da joj se pristupi tragom redizajna kao faksimila. Ovaj okrugli stol pokazat će stav hrvatske struke danas.

Prof. Frano Parać, dekan Muzičke akademije: Htio bih vam predočiti zašto je došlo do takve burne situacije u kojoj stav Akademije nije bio prezentan javnosti. U pitanju je stjecaj okolnosti. Ove akademske godine na samoj je Akademiji došlo do raznih sugestija i ideja, a nakon što smo četiri godine uzalud pokušavali doći do mogućnosti gradnje Akademije u okruženju Paromlina uz KD Lisinski. Nažalost, to nismo uspjeli ostvariti.
U medijima stav Akademije nije bio artikuliran, što je dovelo do nesporazuma, zato što je u tijeku bio natječaj u kojem grad Zagreb nije htio javnosti prezentirati interese samog Grada na natječaju, da bi što povoljnije otkupio zgradu Ferimporta. Akademija je jasno poštivala takvu želju grada Zagreba. Kada je došlo do nenadanog izbijanja informacija u javnost, Akademija nije imala vremena ni prostora upoznati javnost sa svojim stavovima i idejom na koji način vidi rješenje problema MA.
Kakvo rješenje MA vidi kroz zgradu Ferimporta? Mi smo centralno smješteni u zgradi Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ) koji je praktički u cijelosti određen za djelatnost MA. Prostor koji nam ustupaju je beznačajnih 1500 kvadrata i to je za našu aktivnost i broj studenata premalo. Ostajući sa zgradom Ferimporta u središtu grada, mi praktički možemo ostati i u zgradi Hrvatskog glazbenog zavoda s dijelom prostora koji tamo imamo. Htio bih naglasiti da je ostajanje Akademije u središtu grada također i tradicija MA, koja svoje mjesto u središtu grada vidi kroz tri žarišta.

Prvo žarište je sam HGZ i u drugoj fazi dobivanje zgrade Stomatološkog fakulteta u Gundulićevoj ulici, koje otvara fenomenalne mogućnosti samoj Akademiji s prekrasnom koncertnom dvoranom koju HGZ ima. Stomatološki fakultet ima oko 3000 kvadrata, prostor Glazbenog zavoda koji koristimo, bez dvorane, ima oko 1500 kvadrata.
Drugo žarište bi bila zgrada Ferimporta. Zašto govorim žarište? Zato što je u neposrednoj blizini Ferimporta Leksikografski zavod koji u dvorištu iz Frankopanske ima dvoranu koju simfonijski orkestar i mješoviti zbor koriste ne samo za probe već i određene produkcije. Zgrada Ferimporta ima još jednu zgradu. Zajedno imaju ukupno 5700 kvadrata, plus 500 kvadrata površine u Leksikografskom zavodu, a tamo ima i daleko većih mogućnosti. Sve je to praktički unutar pješačke zone pa studenti pješačeći mogu doći s jedne na drugu lokaciju.
Treće žarište je daleko manje, ali nije nimalo manje važno. To je prostor od 1000 kvadrata koji je upravo pred završetkom tik uz Filozofski fakultet. Između Filozofskog i Strojarskog fakulteta bila je započeta jedna zgrada za MORH koji je to gradio zajedno sa Sveučilištem pa je odustao od zgrade. Čini mi se da je to radio arhitekt Juras. Taj prostor smo dobili od Sveučilišta i tamo bi smjestili Odsjek muzikologije i nazvali ga Muzikološki centar. Prirodno je da on bude uz Filozofski fakultet budući imaju neke zajedničke kolegije. Uopće je razvoj muzikologije u Europi takav da je ona bliža Filozofskom fakultetu nego Muzičkoj akademiji.
To su, dakle, te tri točke Muzičke akademije. Ako zbrojimo ukupnu površinu svih triju lokacija dolazimo do fantastične sume od 12.000 kvadrata. Ovog trenutka mi radimo na sveukupno 2500 kvadrata i imamo pet - šest lokacija.
U povijesti ideja koje je Akademija imala, počevši od Albinijevog projekta na Vranicanijevoj poljani,
pa Paromlina, prije par godina aktualna je bila Zvonimirova, prije dvadesetak godina Praška ulica na mjestu sinagoge, pa sadašnji Odbojkaški dom u Miramarskoj kao moguća lokacija itd. U rang listi svih mogućih lokacija nama je ova lokacija Ferimporta jedna od vrlo dobrih.
Što od svojih sadržaja Akademija misli smjestiti u takav jedan prostor? U prvu zgradu ćemo staviti one programe koji su adekvatni toj zgradi. Imamo jako puno sadržaja tipa biblioteke, studentskih prostora, teoretske nastave, uprave i slično koje možemo itekako smjestiti ako bude kakvih akustičkih problema. U svakom slučaju rješenje Ferimporta i susjedne zgrade bez mišljena i rukovođenja vaše struke nećemo ni započinjati.
Zato se zahvaljujem domaćinu, Društvu arhitekata Zagreba, što je organiziralo ovaj skup koji je Akademiji bio itekako potreban. Tako je ispalo da su se određene aktivnosti prije dogodile u medijima nego na ovom sastanku, ali mislim da vremenski i u odlukama ništa nije poremećeno i da sve ide svojim tijekom.

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: Što bi još, osim uprave i administracije, bilo u zgradi Ferimporta?

Prof. Frano Parać, dekan Muzičke akademije: Mislim da vam je zasigurno jasno da zbog toga što je muzička, Akademija nije ustanova u kojoj se održava samo nastava pjevanja ili trube, trombona ili timpana. Imamo na MA jedan pojam koji se zove "tiha nastava". Zašto to govorim pod navodnicima? Zbog toga što smo svojevremeno u Berislavićevoj ulici, to je jedan potpuno neadekvatan prostor u dvorištu, dobili zgradu, ali uz uvjet da tu održavamo “tihu nastavu”.
Veliki dio aktivnosti MA nema veze s glasnoćom. Imate niz instrumenata i aktivnosti u kojima je buka jednaka buci rada tehničkih uređaja u jednom stanu i ništa više. Jasno da ovi delikatni instrumenti, udaraljke, puhački odsjek i pjevanje koje sam spomenuo ne bi bili u zgradi Ferimporta. Ali tu je nastava gitare, teoretska nastava, nastava gudačkih instrumenata koja uopće ne iziskuje neku veću buku itd. Tako da ona povika koja je krenula prema nama da je taj prostor akustički neizvediv, mislim da ne stoji. Smatram da struka na takvo jedno pitanje može odgovoriti.
Da još malo pojasnim rad na više lokacija. U Beču je takav slučaj. Mnoge Akademije i fakulteti su tako riješeni u velikim gradskim središtima. Ono što je bitnije to je da nastava ima adekvatne prostore. Dalje je stvar same Akademije kako će složiti organizaciju i komunikaciju između tih prostora.
Danas je vrlo moderno spominjati ideju Campusa. Izreći ću jedno laičko mišljenje, možda sam pretenciozan da u ovakvom društvu to izgovaram, ali upućen sam u takve ideje kao profesor u okviru zagrebačkog Sveučilišta. Ideje Campusa su se pojavile kroz dokazivanje kako je zagrebačko sveučilište u svom razvoju i svojoj komunikaciji potpuno nefunkcionalno i glomazno, o čemu se djelomice možemo svi mi zajedno složiti.
Ali ideja Campusa ne pripada tradiciji Zagreba i mnogih europskih gradova. Naime, zagrebačko sveučilište je raslo s gradom Zagrebom i ono živi u gradu. Muzička akademija živi u gradu i ona bez svog grada ne može. Stoga ideje Campusa, koje dolaze najčešće preko oceana do naših europskih obala, nisu koji put primjenjive u svim gradovima i u svim sredinama.

Prof.dr.sc. Hildegard Auf-Franić, predsjednica Kulturnog Vijeća za arhitekturu i urbanizam u Ministarstvu kulture: Upoznata sam s problemima Muzičke akademije iz više izvora; kroz rad u Senatu Sveučilišta, u Nacionalnom vijeću za visoko obrazovanje i Nacionalnom vijeću za kulturu.
Činjenica je da 400 studenata MA radi na cca 2.500 m2, vježbaju u sasvim neprikladnim prostorima, a istovremeno svojim radom i entuzijazmom postižu izuzetne uspjehe u zemlji i svijetu.
Programi izgradnje MA bili su podloga izrade projektne dokumentacije za lokacije na Gornjem gradu, u centru grada, Trnju, a danas se nudi lokacija na Bundeku. I što učiniti ? MA treba danas i odmah dobiti svoje mjesto u gradu. Grad Zagreb i Sveučilište u Zagrebu trebaju istom svijesti, kao što se događa u regionalnim centrima potvrditi važnost MA Sveučilišta u Zagrebu i ponuditi joj prostorno rješenje. Npr. Sveučilište u Rijeci dobit će za Campus najvredniji gradski prostor današnje vojarne na Trsatu. Oformljuje se splitski Campus, natječajem su dobivena rješenja za Sveučilišnu biblioteku i Studentski centar, proširuje se Strojarsko-brodograđevni fakultet, blista novoizgrađeni Ekonomski fakultet. Za sve ove akcije potrebno je dobiti podršku grada, osviještenih građana, akademske zajednice i arhitektonsko-urbanističke struke.
U "Sveučilište za 21. stoljeće" definiran je prostorni program MA, urbanisti su propitivali već navedene lokacije. Kod nas na Arhitektonskom fakultetu ispitujemo isti problem kroz izradu diplomskih radova. Upravo sam bila mentor izuzetno interesantnim diplomskim radovima za izradu MA na lokaciji "Paromlin".
Program MA moguće je ispitati i na način kako predlaže dekan Parać. Kazališni trg fokus je hrvatske kulture i znanosti. Tu je HNK, zgrada Rektorata Sveučilišta, najstariji fakultet Sveučilišta u Zagrebu - Pravni fakultet, MUO, Školski muzej i rubno "Školski forum" tri gimnazije, te Leksikografski zavod. A propos strahova za lokaciju MA, danas sam prošla kazališnim trgom i kroz otvorene prozore HNK dopirali su pjevački glasovi s probe. I što bi nas trebala smetati ta plemenita buka, trebala bi nas smetati prometna buka. Danas se može naći rješenje kako "pomiriti" buke, kako tehnološki izolirati "kristalnu kocku".
I danas mi nedostaju učenici iz gimnazije na Rooseveltovom trgu, inkorporacijom "MIMARE" razbio se prostorni i funkcionalni sklad najvećeg zahvata izgradnje zagrebačkih gimnazija.
Ako govorimo o Fabrisovoj kući "Ferimportu", na ovom mjestu sigurno nećemo prihvatiti laička promišljanja. Trg i njegovu povijesnu slojevitost nagrđuje bahati gabarit hotela "Intercontinental", danas "Opera", koji je uzurpirao postupnost prilaza povijesnom pristupnicom gradu - Savskom ulicom. S juga prema sjeveru otvara nam se vizura u kakav mi to srednjoeuropski lijepi i morfološki plemeniti grad ulazimo.
Dakle da zaključim, na ovom prostoru mjesto je MA i ne dijelim mišljenje onih koji vide samo probleme. Ako smo upoznati sa stvarnim teškoćama, ali ako prepoznajemo današnje tehničke mogućnosti, možemo prihvatiti radne prostore MA na više lokacija, što je za današnje uvjete optimalno.

Branko Silađin, dipl.ing.arh. : Slažem se da Akademija. Ne slažem se s dijelom struke koji smatra da to tehnički nije moguće. Tehnički je danas sve moguće. Samo zavidim onome koji to primi da osposobi na novcima koje ima, da za današnje prilike osposobi za bilo što. Tko je bio u toj kući, a ja sam dva puta imao zadatak da tamo nešto i napravim, zna kakvi su zidovi, kakvi su stropovi, kakvo je stubište i fasada. Slažem se da je to odlična ideja i da taj prostor bude iskorišten za mlade ljude. Danas je tehnologija takva da omogućava da cijela fasada propjeva, ili da bude gluha kutija. Samo, tko će to platiti? Ima li vi te novce i što se za te novce da napraviti? To si može priuštiti jedna bogata zemlja.
Ja sam čak, u mladim danima, Turini crtao protiv te kuće. To ne znači da sam ja protiv kuće, ali dobiti konsenzus od struke za bilo što, danas je nerealno više nego prije.

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: Zahvaljujem se kolegi Hrvoju Hrabaku koji će pomoći našoj ideji da se večeras virtualno prošećemo kroz postojeće stanje zgrade. Tko je u toj kući ikada bio?

(većina sudionika okruglog stola izjasnila se da nikada nije bila u zgradi Ferimporta)

Hrvoje Hrabak, dipl.ing.arh. : Jučer sam se zapravo ušuljao u zgradu budući se u nju službeno ne može ući. Ona je još uvijek ničija. Tek sam se ulaskom u zgradu osvjedočio da bi taj prostor za Muzičku akademiju bilo prilično problematično rješenje. Prvo sa strane sigurnosti od požara i slično prostor bi trebalo značajno promijeniti jer ima samo jedno centralno stubište koje ni po dimenzijama, ni po konstrukciji ne odgovara današnjim uvjetima i propisima. Kada tim centralnim stubištem samo jedna osoba protrči, čitava se zgrada trese.

(pokazuje na projektoru seriju snimljenih fotografija)

Glavni ulaz, terasa zdravljaka ispred glavnog ulaza u zgradu, dvorište Škole primijenjenih umjetnosti koje bi u budućnosti bilo dvorište te Muzičke akademije. To je jedan prilično mali i skučeni prostor. Ulazni hodnik. Strop i hodnici kao duh vremena u tom reprezentativnom prostoru. Ulazni lobiji po katovima zgrade. Duh vremena poslovnog prostora, prilično nezamisliv u nekom reprezentativnom izdanju onoga što bi mogla biti Muzička akademija. Interijer uredskih prostora s fantastičnim pogledima koji se otvaraju u pozadini prema kazalištu i rektoratu. To bi prije svega mogli biti reprezentativni uredski prostori. Od strane struke do sada smo čuli da će zasigurno biti načina da se obrani ulazak u rekonstrukciju zgrade Ferimporta sa ciljem prenamjene u Akademiju.
Zgrada MA, kao institucije koja može imati jedan javni značaj u gradu, trebala bi dobiti i mogućnost aktivacije javnog gradskog prostora koji ova konkretna zgrada ne može omogućiti.
Naravno, da bi nakon toliko godina beskućništva muzičari bili sretni da dobiju makar i brvnaru ispred kazališta. S druge strane, taj nastavak improvizacije je možda preveliki financijski trošak za nešto što bi zapravo trebalo dati značajan poticaj javnom gradskom životu. Muzička Akademija bi mogla isto tako izaći na ulicu kao što izlazi u Grazu, koji je puno manji od Zagreba.

Boris Ljubičić, dizajner: Moj prijatelj Parać je rekao koliko mu kvadrata treba i pokušao zbrojiti tu kvadraturu služeći se svim onim gradskim prostorima koji bi tome mogli poslužiti. Osvrnimo se na zgradu Mimare! U tom objektu trećina eksponata je vrijedna, a ostali su eksponati sramota. U tom prostoru se vrlo često čak održavaju koncerti ili promocije. Zapravo je reprezentativan kutak grada. Gospodin Mimara prvo je tražio da CK sruši Isusovački kolegij i CK-u to nije bilo teško. Kada je sve bilo dovršeno, gospodin Mimara je rekao NE, gdje je Louvre? Bio bi red da se Mimara vrati tamo gdje je izvorno bio projektiran, u prostor Klovićevih dvora. Taj prostor danas troši ogromne novce i ne znaju što bi s njim. Ona plava kuća bila je napravljena kao administrativni koncept za cijeli njegov projekt.
Za ovim stolom nedostaju zapravo ljudi koji će micati stvari. Oni su negdje između nas dok mi raspravljamo gdje je kvadratura, tko je s kim što dogovorio, što je pravilno, a što nepravilno.
Postoji problem Muzičke akademije i postoji problem Ferimporta. Netko je namjerno dva problema pretvorio u jedan da ga lakše jednim udarcem riješi. Čini mi se prekrasnim da na Rooseveltovom trgu ti bučni studenti budu sa svojim instrumentima i da se tamo motaju kako bi grad dobio jednu živost. Kada je riječ o Ferimportu, o kristalnoj kocki, to je projekt moderne poslije pedesetih, u staklu i aluminiju koji treba redizajnirati. Zato bih ga vratio samoj struci da ona izvede teze koliko je kuća neprihvatljiva, lijepa, ružna, povijesna i upotrebljiva. Dizajneri su također beskućnici koji bi se mogli smjestili na tu lokaciju i zatvoriti cijeli prsten tik do Škole primijenjene umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt.
Predlažem dakle situaciju iz dječje priče u kojoj čovjek preko rijeke mora voziti kupus, vuka i kozu, pa jednog vozi tamo, a drugog ovamo. Čini mi se da u ovom razgovoru nedostaje netko tko bi u tom kontekstu razmišljao, a ne kao što je Branko Silađin duhovito rekao: Sve se može!

Vesna Matijević, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode: Objekt se nalazi u povijesnoj urbanoj cjelini Grada Zagreba, a naravno, nalazi se i u kompleksu Lenucijeve potkove. Sam objekt nije pojedinačno zaštićen i to je njegov status što se tiče zaštite. Međutim, lokacija i zona u kojoj se nalazi pretpostavlja poseban pristup, pa će Gradski zavod za zaštitu morati biti uključen i dati svoje suglasnosti, odnosno propozicije ako dođe do rekonstrukcije ili redizajna samog objekta.

Dr.sc. Fedor Kritovac: Za zgradu Ferimporta, da se izrazim metaforički, važno je pitanje da li je mrtva ili živa. Paradigmatičana je za mrtvilo ove zgrade prisutnost kafića Zdenac, koji potpuno neovisno o svim preokupacijama o kojima danas govorimo, tamo živi u dimenziji periferijske kolodvorske restauracije.
Dvorišno pročelje zgrade nema veze s arhitektonskom konstrukcijom kao paradigmom pedesetih godina; Kada ne bi znali što je sprijeda, imali bi doživljaj turobnog dvorišta iz tridesetih.
Javlja se težnja za kontinuitetom reprezentativnosti na tom mjestu “zelene potkove”. Kao da smo u devetnaestom stoljeću pa si ne možemo dopustiti da tu egzistiraju anonimne zgrade, koje nešto važno i dolično ne predstavljaju. Kao da nema dopuštenja da je tu netko, pa i Akademija, a da se po zgradi ne zna tko je unutra. Zgrada “Ferimporta”, međutim, već je postala reprezentativna – prema dominantnom mišljenju javnosti i stručne javnosti - kao simbol neprimjerenosti ili nedoličnosti u Zagrebu.
Općenito, zgrada nije nužno povezana sa svojim korištenjem. Svojevremeno vježbanje studenata MA održavano je i u Meštrovićevom paviljonu; uz izložbe, istovremeno, ali ni u kakvoj pretpostavljenoj koleraciji, moglo slušati pjevački zbor ili kvartet. Na razini grada to je bilo diskretno podstanarstvo, ali moglo se predstaviti kao poseban urbani događaj.
Postavlja se i tema otvorenosti i zatvorenosti. Prema onome što je ovdje dekan predstavio, a što je i dominantno raspoloženje u javnosti, ostaje zapravo model zatvorenosti institucije. MA u tom smislu ne bi u Zagrebu bila iznimka, vrijedi to za Likovnu i druge akademije. Zamislimo slijedom primjera u Meštrovićevu paviljonu da je MA prisutna na neki način i u kavani Korzo, Botaničkom vrtu… (da se naznače samo neke točke u njenoj prostornoj blizini). Ostvarile bi se neke urbane ekstenzije moguće drukčije muzičke akademije. Radi se o drukčijem modelu rasprostranjenosti djelovanja i reprezentativnosti, različitog od onog tradicionalnog, o reprezentativnosti jednog novog urbanog senzibiliteta i urbane kulture.
Ne mogu se izbjeći ni pitanja o javnoj ili privatnoj edukacijskoj ustanovi. Pretpostavimo da netko želi investirati u privatnu MA u Zagrebu za Europu, zašto ne i za Aziju. Privatnu muzičku školu za talentirane učenike Azije ili od drugdje. Ni Zagreb ni Hrvatska neće se moći osloboditi pretpostavki o alternativnim pozicijama edukacijskih institucija o kojima ovdje razgovaramo. Uz spomenuti donatorski koncert gospodina Ive Pogorelića pitajmo se; iz koje perspektive i pozicije on može ovdje prirediti koncerte – iz javno-promotivnih, intimnih ili nekih trećih razloga.

Prof.dr.sc. Marijan Hržić: Moram prokomentirati, a da prije nisam o tome ni razmišljao, na ljepotu urbanističke zamisli profesora Paraća. To je zapravo fantastično razmišljanje urbanista gdje se govori ovako: imamo poziciju u Glazbenom zavodu, imamo potencijal Stomatološkog fakulteta, imamo toliko i toliko kvadrata eventualno u Ferimportu, imamo Leksikografski, ali naši studenti i mi živimo u gradu. Sjećam se osamdesetih godina kad je bila postmoderna na vrhuncu, svi su bili postmodernisti, tada je vladala ideja kako vratiti ulicu, kako vratiti trg. Risao se grad na drugi način. Vodila se jedna polemika da ljepotu od ulice oduzimaju veliki sistemi i velike institucije, bilo da se radi o ministarstvima, velikim školama itd. Idemo decentralizirati život na hodnicima, neka ulica bude hodnik. Neka ulica bude mjesto komunikacije. I ta ulica treba danas u gradu, jer gdje oficijelni urbanizam demonstrira svoju birokratsku moć i kreativnu impotenciju pozivajući se na poluprecizne interpretacije ovog plana, onog plana, GUP-a.
Ova je jedna lijepa urbanistička zamisao i ja vam čestitam. Predajem urbanizam studentima i ja ću vas citirati. Tako se razmišlja u gradu i vi dajete gradu život. Drugi aspekt, koliko to tipološki odgovara ili ne, treba prostudirati. Silađin to sve zna i bio je unutra, ali to ide po programu koji se treba napraviti i platiti.

Dr.sc. Snješka Knežević: Nadovezat ću se na dr. Kritovca, jer me u ovoj vizualnoj prezentaciji zgrade zasmetala prezirnost kojom je rečeno kako zgrada nije reprezentativna. Fedor Kritovac nam je dao lijepu poruku i pojmovno objasnio što znači reprezentativnost. Budući da smo u dijalogu i reagiramo jedni da druge, ponovila bih da je dr. Kritovac rekao da je reprezentativno ono što je sadržaj.
Zašto mi u ovom gradu, ne samo na ovom mjestu, već na svim mjestima i u cijelom urbanizmu patimo od ideje reprezentativnosti koja je zapravo ostatak pojma reprezentativnog iz 19. stoljeća.
Govorimo o reprezentativnoj zelenoj osovini, o reprezentativnoj Savi, o kejevima..., ali to su zaista anakroni pojmovi!
Od početka mi ideja profesora Paraća o decentralizaciji zvuči kao jedna inteligentna ideja. Inteligentna je u prvom redu zato jer doista rasipa, ne stvara homogenu situaciju unutar jedne institucije. Raspršuje te mlade ljude na različita mjesta i na taj način daje tim mjestima vitalitet. Ta se ideja ne veže za formu i konstrukciju, već se veže upravo za sadržaj. Mislim da je sadržaj, ovaj do kojeg smo došli uz pomoć Kritovca i Paraća, izuzetno pozitivan.
Dakle, bez obzira kakva je kuća Ferimporta, odnosno Željpoha, mislim da ta zgrada doista može biti punkt koji može realizirati jedan dio programa Akademije. S druge strane, upravo s aspekta pragmatičnosti, čini mi se da je dobro da se to radi etapno. To je dio jednog dugoročnog programa koji Akademiji treba.
Mi bi smo se onim dijelom tradicionalističkog svoga bića složili da je ideja o lokaciji u Trnju, između Paromlina i KD Lisinski idealna. Ali, čini mi se da je ovo realistično.
Ovo je možda primjer da se neke vrijednosne paradigme u ovom gradu počnu stavljati u pitanje.
Vi ste Marijan suautor jedne izuzetno monumentalne i reprezentativne zgrade Sveučilišne biblioteke. Ja sam dnevni korisnik te zgrade. Zaista se divim toj lijepoj strukturi, ali jako žalim za starom bibliotekom, i za Rudolfovom vojarnom u kojoj sam čitala časopise i novine i gledala na Prilaz. Zato bi ovo u Ferimportu mogao biti dobar način razmišljanja i dobar način realizacije. Što se tiče same kuće, treba napraviti fisibility study i vidjeti što kuća može podnijeti. O kući dosta zna Igor Fabris koji je temeljito pregledao nacrte svoga oca. Mislim da je ova namjena samo jedan sadašnji dio povijesti te kuće. O toj povijesti danas ne trebamo govoriti. Fedor Kritovac je sam organizirao anketu u časopisu “Arhitektura” 1983. kada je arhitekt Marijan bio urednik. U njoj su se čula sva ta mišljenja.
Još bih odgovorila Bori Ljubičiću koji se zalaže za dizajn i za nesistematičnost mišljenja. Mi, Boro, nismo ovdje pozvani da govorimo o kulturnoj politici grada Zagreba koja je katastrofalna. Sve ove stvari o kojima ti govoriš doista treba staviti na stol i o njima razgovarati. O prenamjenama, jer tema današnjeg skupa je prenamjena, napisala sam članak 1989. i o toj besmislici premještanja škole iz centra grada. Smatram da je upravo to sadržajno premještanje najveća katastrofa.
Ovo o čemu ti govoriš, dizajn je isto privlačna tema, i to je isto jedna mogućnost. Ali zalažem se za jednu discipliniranu metodu razgovora. Mi se zaista svi zalažemo za Akademiju. Njen je smještaj prva tema hrvatske kulturne politike danas koja se mora rješavati. To sam rekla i na našem Vijeću za arhitekturu i urbanizam kojim predsjedava Hilda Auf Franić, da je to prvi problem kulturne politike Hrvatske, ne Zagreba.
Možda će fisibility study pokazati da to nije moguće, pa se onda može razmatrati i druga tema. Ali naša tema danas je ovo, da li to podržavamo ili ne – propitujemo i problematiziramo. Mislim da se raspadamo, a to je opet ta zagrebačka manira da se do u besvijest raspravlja o namjenama i prenamjenama.

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: Govorimo o prenamjeni u Zagrebu i Ferimportu kao potencijalnom prostornom okviru nove namjene Muzičke akademije. Mene zanima, obzirom da su prije 20 godina neki vrlo ugledni arhitekti i profesori govorili: “Možda se može demontirati i negdje prenijeti?” Ako zgrada nije pod zaštitom, to je jedna moguća projekcija koja zvuči dosta drastično, želeći na toj lokaciji dobiti maksimalnu površinu, a radi se o uglovnici. Što nam o jednom takvom mogućem trenutku da se ta zgrada ruši ili ne ruši može reći arhitekt Igor Fabris kao nositelj autorskih prava.

Igor Fabris: Došao sam večeras da čujem o temi Muzičke akademije na tom mjestu, međutim, u diskusiji smo se vratili u 1964. godinu kad sam ja, kao i dobar dio sudionika ovog skupa, bio student. Zbog ksenofobičnosti Zagreba i naše sredine ova zgrada nije nikada prihvaćena.
Ako se govori o tome da li zgradu treba rušiti, jer uglovnica trpi sto posto, kažem da ova zgrada ima sto posto. Struka je to davno mogla znati jer je moj pokojni otac, arhitekt Fabris, napravio zgradu sa sto posto. Ali je odlukom nekih ljudi, a bio je mali milijun komisija, zgrada izgubila svojih 1200 kvadrata. Ona danas u svojoj tlocrtnoj osnovi ima L, a bila je kvadrat, odnosno pravokutnik. Imala je lijepo nadgrađe od 200-250 kvadrata gdje je bila zamišljena kavana.
Mi se nehotice približavamo katastrofalnoj definiciji da arhitekturu i nebrigu, odnosno devastaciju, stavljamo pod zajednički nazivnik. Četrdeset godina se nitko ne brine. Prije četrdeset godina kada je sagrađena netko je rekao NE. Pokojni Kauzlarić na jednoj komisiji je rekao: “Skinut ćemo Fabrisu nadgrađe iako znamo da ćemo mu obezvrijediti zgradu. Ne možemo dopustiti da bude dominantna na trgu”. Danas kada mladi kolega daje osvrt koji smo vidjeli, on govori o devastiranoj zgradi. Od svih snimljenih fotografija, samo jedna govori o zgradi. To je opna sa svojom konstrukcijom kada se skine zid zavjesa. Sve ostalo što je u njoj, interijeri, pregrade, ovi napušteni stolovi, to je bezvrijedno. Ako ste primijetili, jedino je vrijedna dimenzija prozora kada gledate iz unutrašnjosti.
Ako polazimo od nove namjene, tehnologije i novog života nju treba potpuno ogoliti i ucijepiti joj život.
Kad kolega Silađin kaže da će to koštati, svaki zahvat u ovom gradu košta. Kada profesor Parać govori o pet-šest lokacija u gradu, interesantno da niti jednu nismo akcentirali, već samo ovu koju akcentiramo punih 40 godina. Profesorica Knežević je dala grafički prikaz kako je moj otac zamislio tu zgradu. Učinimo pokojnom autoru kakva je ona izvorno u svom projektu bila. Postoji idejni projekt iz 1961. godine u kojem zgrada ima sve svoje dimenzije koje danas nema.
(otvara i pokazuje originale nacrta na stolu)
Ima svoje nadgrađe, pravokutni tlocrt, s potpuno drukčijom postavkom vertikalne komunikacije, što je bilo skinuto. Izvorno to je uglovnica koja sto posto zaposjeda. Mene smeta što mi kao stručnjaci razgovaramo zatvarajući jedno, a često puta i oba oka. Trebali bismo braniti našeg kolegu kojemu nije bilo dopušteno da izvede svoje djelo. On je imao veliku nesreću da je djelo baš na toj krucijalnoj poziciji Grada Zagreba, za koju je kroz povijest bilo puno natječaja i niti jedan nije realiziran. Velika imena hrvatske arhitekture onoga vremena sudjelovala su u tim natječajima. Na njegovu nesreću, dobio je on. Budući je sve bilo omeđeno, da bi se uklopio, mogao se uklopiti samo volumenom. Onda je rekao: “Idemo u kontrast, kontrast forme i sadržaja!” To je bilo njegovo djelo, a da se nitko nije osvrnuo i rekao: “Fabris je zaustavljen u svome radu.” I poslije 40 godina, on uredno biva zaustavljen u svom radu.

Dr.sc. Nikola Polak: Odlučio sam pokušati animirati sve članove Academie moderne, ako vam dodijele zgradu, da učinimo sve što je u našoj moći da ta zgrada zaista zaživi. Čini mi se da ne znam što je tema diskusije. Razgovara se o Fabrisovoj arhitekturi, a nisam siguran da je ovo meritoran skup. Fabris je vrhunski arhitekt, s fantastičnim zgradama, ovo je tema koja traje čedrdeset godina i s Muzičkom akademijom nema veze u smislu da li je ta zgrada prikladna na potkovi ili nije. Ta zgrada je tu, ona predstavlja jednu supstancu, grad ulazi u njezino vlasništvo i sada treba odlučiti da li ili ne Akademija. I dalje kao stručnjak smatram da je problematično pokloniti 5 tisuća kvadrata ovakvih stropova i fizike zgrade jednoj funkciji. Ali reteriram od svog dosadašnjeg mišljenja da je to neprikladno. Kako kaže kolega Silađin, tko će to platiti, platiti će se! Zagreb ne zaslužuje ono što mu se nameće, planira i što mu se danas određuje. Oni koji odlučuju nisu oni koji imaju vizije, i koji imaju meritum i talent. Ako vam se to dodijeli, onda svi moramo učiniti sve da se ta zgrada preoblikuje i isfinancira. Dakle, vaša budućnost je da se u narednih deset godina taj krug zatvori. Mislim da to treba apsolutno podržati. Mi u Društvu arhitekata trebamo razgovarati i o mogućnostima drugih lokacija, poput one uz Lisinski - tu je tezu zastupala Academia Moderna. I dalje mislimo da bi to bila idealna varijanta za MA koja sedamdeset godina nema uvjete rada, da se za narednih sedamdeset godina adekvatno smjesti. Ne razumijem zašto se propituje Fabris i potkova jer to nije tema ovoga skupa. Arhitekti i stručnjaci učinit će sve da vi u tim prostorima, ako za to postoji financijer, dobijete sve svoje adekvatne sadržaje. Na nivou Društva to je konsenzus. Ali vas molim da se u Društvu arhitekata više nikada ne raspravlja o tome da li je Fabrisova kuća dobra ili loša.

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: Nisam shvatio da se o tome danas razgovara. Želio bih vam se ispričati što je kolega Polak cijeli skup prozvao nemeritornim. Mi se upravo nadovezujemo na ideju valorizacije svima drage Fabrisove kuće unatrag dvadeset godina. Ta kocka vedrine samo je jedan, kao što vidite, trajni ispit načina naše komunikacije.

Prof.dr.sc. Branko Kincl: Najljepše što se večeras čulo je da zgrada nije pod jako velikim stupnjem zaštite. Tako konačno može dobiti svoj puni oblik o kojem Fabrisov nasljednik, kolega Igor Fabris govori.
Apsolutno se svrstavam iza mišljenja kolegice Knežević o Fabrisu, koji je ona elaborirala na punoj stranici jednog nedjeljnog Vjesnika. S ovom lokacijom Akademija ima sreću. Jer nuđenje lokacija za MA je išlo takvim smjerom, po našem starom zagrebačkom običaju, da je počela putovati od centra. Utkanost u zagrebačko tkivo centra se počelo pretvarati u jednu centripetalnu silu i ona je završila preko Save, pa onda još i dalje. Jednako kao i Muzej moderne umjetnosti, kao i Gimnazija koja je završila preko Save i za koju se naš cijenjeni kolega Silađin brine već duže vremena.
Najviše me čudi što se kolega Silađin brine tko će to Akademiji platiti. Ne znam je li takvo pitanje sebi postavljao kad je pod njegovom projektantskom palicom napravljen onaj arhitektonski krimen sa zgradom Kršnjavoga, prvom modernom gimnazijom na ovim prostorima. Na koncu konca i kolega Silađin i ja znamo da ovaj grad ima dosta novaca jer smo na takvim zadacima radili. Prema tome, ta briga da neće biti novaca mislim da je deplasirana.
Inače, Akademijom se na fakultetu ne bave samo studenti, nego i vrlo ozbiljni stručnjaci. Od prvog elaborata profesora Albinija, nakon toga Sene Gvozdanović, da bi pod mojim rukovodstvom bila izrađena dva elaborata, prvi 1978. godine u vrijeme dekanstva profesora Horvata, a drugi 2000. godine za dekanstva profesora Tonka Ninića, a potom profesora Nonveillera. Stali smo negdje na 3/4 puta, još je trebalo zaokružiti projektni program. Nadam se da će on sada biti napravljen u jednoj široj grupi.
Što se tiče stručne podloge za elaboriranje programa MA, apsolutno postoje na našem fakultetu sve pretpostavke kao i materijal različitih svjetskih akademija. Sve su te akademije proučene, samo treba naći sredstva da se taj program zaokruži i da se, kako kaže profesor Parać, utka u zagrebački prostor. A ne da se odbaci što je dalje moguće od centra, pa da se u centru grade neboderi od ne znam koliko katova.
Trenutačno se radi na jednom sveučilišnom kompleksu dislokacije Stomatološkog fakulteta na Šalatu. Stomatološki prostor u Gundulićevoj ostaje tako još jedna lokacija na pješačkoj distanci od MA. To je ono najljepše što jedan dovoljno koherentan, a ipak disperzan sadržaj, može dati centru grada. Na koncu, njime se mladi ljudi vraćaju u centralni prostor grada, za razliku od one grobnice poluumjetnina koja je tamo u našoj gimnaziji napravljena.
Što se tiče mogućnosti zgrade Ferimporta da primi takav sadržaj, ako se oko toga složimo, mogu reći, jer sam i sam proučio materijal, da zgrada može primiti taj sadržaj. Čak i u podzemnom dijelu gdje se mogu izbaciti kotlovnice koje su stare i više ne funkcioniraju.
Kao što je kolegica Auf Franić govorila što će sve u budućnosti biti u Splitu i Rijeci, po mojim informacijama i zagrebačko sveučilište dobiva jedan vrlo veliki kredit. Jedno je imati nešto u budućnosti, ali bitnije je što imamo sada, i što i u kojem času nadograđujemo da bi imali više. Mislim da je zagrebačko sveučilište po tome daleko ispred svih. Ovakva razmišljanja kao što su profesora Parać, a slažući se i s kolegicom Knežević i kolegom Hržićem, mogu samo najbolje donijeti.

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: Ako MA sada uđe u tu strukturu koju možda obnovimo na razini faksimila i posljednje želje autora, da li će i za 15 godina u toj zgradi MA jednako moći zadovoljavati svoje funkcije?

Terezija Mirković Berković, Sekcija urbanista DAZ-a: Dotaknula bih pitanje tradicije, i pitanje vizije ili hrabrosti. Tradicija je Akademije da je u Donjem gradu, tj. u centru. Zamislite da je u 19. stoljeću, po tradiciji postojanja samo Gornjeg grada i Kaptola, Akademija sagrađena na Gornjem gradu, a da je kazalište smješteno ispred Katedrale. Ili da nije bilo hrabrosti izgraditi Lenucijevu potkovu.
A meni se čini da mi danas još uvijek nemamo hrabrosti prijeći prvi Rubikon, koji je željeznička pruga. Razumijem profesore s Muzičke akademije. Znam kako izgleda Akademija iznutra i izvana, kao i Glazbena škola Vatroslav Lisinski do nje. Znam da se njima konačno ukazalo svjetlo na kraju tunela.
Je li to pitanje koje bi mi arhitekti morali rješavati, sada kad je jedna odluka već donesena? Ili bi trebalo uvesti praksu da se o mogućim prenamjenama u prostoru i o prostornim potrebama takvih sadržaja kao što su fakulteti bilo koje kategorije, razgovara unaprijed.
Krupna pitanja, kao što je pitanje akademije, opet rješavamo parcijalno. Žao mi je što nitko nije pitao same studente što oni misle o novom prostoru i novom centru. I to ne samo studente Glazbene akademije, već je u tom istom bloku i Prirodoslovno-matematički fakultet čiji studenti putuju na pet-šest lokacija, što je nama koji smo završili arhitekturu u istoj zgradi i šetali dva-tri kata gore-dolje zapravo potpuno neshvatljivo. Možda čak treba pitati i učenike srednjih glazbenih škola. Treba voditi brigu da se u ovom gradu nađe snage, volje i novca da se pojedini problemi ne rješavaju neprekidno i parcijalno, nego da se barem počnu rješavati kompleksno i to na vrijeme.

Niko Gamulin, Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu okoliša: Pitao bih kolegu Paraća kako je uopće došlo do toga da se ta zgrada ponudi Akademiji. Ako se ponudila ta zgrada, da li se mogla ponuditi i neka druga zgrada? Tko kupuje zgrade u Gradu Zagrebu? Ova je zgrada kupljena novcima Grada Zagreba. Da li se isto tako mogla naći i neka druga adekvatnija. Ne trebam biti arhitekt da shvatim da to nije idealna zgrada za Muzičku akademiju, premda smo čuli da tu može biti sve. Htio bih prokomentirati i program koji je za Akademiju dosta bitna stvar. Do sada je prevladavalo mišljenje da akademije moraju biti jedinstvene, na jednom prostoru, da to mora biti Grad muzike. Tako su i nastajali neki projekti, kao što je Albinijev, ili profesora Kincla koji je napravio neki načelni svoj projekt za Paromlin.
Nije mi jasno, da li tu netko točno stoji iza tog programa, ili je sada nastao neki novum da akademija može zbilja, kao što je živjela sto godina, živjeti još sto godina na deset lokacija. Nažalost, mislim da će i živjeti na tih deset lokacija.
Svaka čast gradu što je dao jednu zgradu na korištenje, i akademija to mora prihvatiti, premda, imam osjećaj da Grad daje sve ono što se treba prenamjeniti.
Tako je Grad dao kazalištu kino Tuškanac. Ne znam koja je to gradska komisija koja o tome odlučuje. Jedno kino koje je u funkciji, koje je modernizirano, koje ima kompletnu opremu i najbolje platno, sada se daje kazalištu. Mislim da svaki arhitekt može procijeniti da će za tu rekonstrukciju potrošiti oko 10 milijuna maraka.

Prof. Frano Parać, dekan Muzičke akademije: Što se tiče kontakata između Muzičke akademije i Grada Zagreba, oni imaju svoju povijest s kojom ne bi trebalo opterećivati ovaj skup. Ne samo na slučaju Ferimporta, već i u slučaju Paromlina, Zvonimirove, Albinijevog projekta itd. besmisleno mi je odgovarati na to pitanje, jer scenarij kontakata između Grada i Akademije uvijek je isti, a posljedica je da Akademija već 82 godine nema svoje prostore. Sad se ukazuje jedno cjelovito rješenje koje sistemom lego kockica sjeda na svoje mjesto.
Objašnjavati sada kronologiju toga, kada i koja je kockica u koje vrijeme ušla, je besmisleno.

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: Kolega Dakić, da nas podsjetite malo na ideju kulturnog centra na Bundeku, bez obzira što ona nije realizirana.

Mr.sc. Slavko Dakić, posebni savjetnik gradonačelnika grada Zagreba: S profesorom Paraćem sreo sam se 1991. godine na temu MA na Gornjem gradu. Rezultat toga bila je molba Arhitektonskom fakultetu, odnosno profesorici Gvozdanović kao jednom od suradnika profesora Albinija, da proba aktualizirati taj rad na Griču.
U nizu tih pokušaja, lokacija Bundeka o kojoj vi govorite je najmarginalnija. Mislim da je ona u određenom trenutku izbačena kao lokacija koja se povezivala s Muzejom suvremene umjetnosti. Ali gdje? Moram priznati da nisam vidio previše logike u cijeloj toj vezi. Kolega Niko Gamulin i ja bili smo predlagači, po mojem mišljenju, jedne izuzetno kvalitetne lokacije za Muzej suvremene umjetnosti na samom Bundeku. Ali ne kako vi govorite Bundek, pa negdje do Turopolja. Ta lokacija bi angažirala prostor cijele Save i savskog nasipa kao nešto što je prirodni prostor svakog Muzeja suvremene umjetnosti danas. Žao mi je da povijest tih ideja ostaje uglavnom nepoznata, i da se o tome malo govori. Vezano za večerašnju raspravu koja i nema neki posve jasan smjer, htio bih dodati jedan sloj. Danas intenzivno govorimo o Generalnom urbanističkom planu Zagreba i o načinu hoćemo li ga donijeti ili ne. Nekad smo to zvali drugim imenima, kao Strategija. U vrijeme dok Zagreb napušta svoju Strategiju i hoće GUP, dotle drugi vrlo vješto provode strategiju. Dio te strategije su stečajni postupci u Zagrebu i ono što je nekad bilo privatizacija u doba deset godina HDZ-a. Preko javnosti skrivenih stečajnih postupaka, u jednom novom obliku osvaja se urbanistička, arhitektonska i simbolička supstanca Zagreba. U jednom nizu zadnje tri godine vrlo neuspješnih poteza gradskih vlasti da uđu na nove lokacije, i sprečavanje od strane nekoliko banaka svjetskog rejtinga, nekoliko osiguravajućih društava da se u jednoj stečajnoj proceduri, na jeftin način, dođe do te lokacije. U svakom slučaju ovo mi se čini jednim od boljih poteza grada, i dalje me, moram priznati, osim emocionalne veze s Akademijom i Paraćem, to previše ne zanima. Radi se o jednoj vještoj igri od strane Grada u obrani te supstance na maloj lokaciji.
Za razliku od ponude Grada iz 2000. godine, da Zagreb pređe u kontrolu temeljnih mjesta svoje supstance, dakle građevina, a prije svega zemljišta, kada to nije učinjeno. I mi se sada čudimo što nam se po gradu događa. Ovo je sada jedan mali pozitivni znak. Koliko je meni poznato, mislim da je dogovorom ili ne, MA ispostavila svoju želju da se njoj namijeni takva kuća. Mislim da još nije doveden do kraja taj prijelaz u vlasništvo grada, ali za tu kuću Grad je iskoristio pravo prvokupa koje mu daje Zakon o kulturnim dobrima. Dok se to nije počelo pojašnjavati, do 1999.-2000. godine kompletan gradski upravni vrh nije znao da postoji pravo prvokupa po Zakonu o kulturnim dobrima. Prema tome, ja ne znam o čemu mi razgovaramo. Mogu vas iritirati svojim inzistiranjem na nekim projektima na kojima smo deset godina radili, gdje se zapravo vrlo jasno sada pokazuje što se događa kada se takvi projekti napuste. A ovo bih ocijenio, nažalost u moru problema grada Zagreba, kao jedan mali i beznačajni problem, ali velik po svojoj naklonosti i mogućnosti da se riješi i Fabris i Muzička akademija. Da se osvoji dio te supstance koja se danas rasprodaje u gradu.

Prof. Ljubomir Miščević, predsjednik DAZ-a: U vezi ovoga što smo upravo čuli, a nismo znali, jer arhitekti ne dobivaju informacije političkom brzinom, bogatiji smo za još jednu spoznaju. Ovaj okrugli stol bio je interdisciplinarni napor da se složi mozaik. Za kraj bih pročitao dijelove iz Priopćenja Društva arhitekata Zagreba od 15. veljače 2003.

“Društvo arhitekata Zagreba nema spoznaja o postojanju pred-projektnog programa naše Muzičke akademije. Od arhitektonskih strukovnih tijela i Društva arhitekata nije zatražena stručna analiza, niti pomoć u njegovoj izradi.
Pravi odgovor na pitanje prenamjene zgrade “Ferimporta” u Muzičku akademiju smatramo da bi trebao dati arhitektonski natječaj te prethodno stručno izrađena Studija izvodljivosti s prostornim, namjenskim, strukturalnim, tehnološkim, oblikovnim i investicijskim parametrima kao podloga za natječaj.
Ta feasibility studija, osim što bi se trebala osvrnuti na zanimljivu povijest zgrade “Ferimporta” te rezultate dosadašnjih prijedloga i natječaja (krajem 80-ih) na temu njenog redizajna i okolnog prostora, prije svega bi se trebala temeljiti na funkcionalnom programu potreba i sadržaja muzičke akademije.”

Prof.dr.sc. Hildegard Auf-Franić, predsjednica Kulturnog Vijeća za arhitekturu i urbanizam u Ministarstvu kulture: Naglasila bih da se čudim kolegama, koji se pitaju zašto smo mi danas ovdje. Čitala sam izjave mojih kolega u tisku o ovoj lokaciji i Fabrisovoj kući. Upravo zbog toga što smo za ili protiv, ovaj razgovor je bio potreban. U tom kontekstu vidim da je MA danas od urbanističkog koncepta do mogućnosti realizacije dobila podršku struke. Ako je to rezultat ovog sastanka cilj je postignut.
S druge strane, kad govorimo o tome kako je došlo do izbora ove lokacije, moram reći da sam u rukama imala dva različita elaborata za lokaciju "Paromlin" (od istih autora), u jednom je predviđena MA, a u drugom Kongresni centar.
Svi smo svjesni današnje situacije i slaganja puzzla o kojim govori dekan Parać. Nisam slučajno govorila o Splitu i Rijeci, o svijesti grada i građana prema Sveučilištu. Ta svijest o kojoj je govorio i kolega Dakić, mali je prilog, ali velikog značaja, na trg se prepustio kulturni sadržaj, a ne neki drugi. Mislim da je to presedan i dobar dokaz o postojanju građanske svijesti prema MA i njezinim potrebama. Ovaj skup meritoran je da potvrdi Muzičku akademiju na Trgu maršala Tita.

Prof. Frano Parać, dekan Muzičke akademije: Da se nadovežem. Grad Zagreb je kupio i Paromlin, a govorilo se za MA. Nemojte misliti da ovo možda, bojim se neće svršiti isto tako. Grad će to kupiti i tko zna za koga drugog namijeniti. I Paromlin je gradsko vlasništvo, isto kao i Ferimport, kupljen upravo s tom idejom, i bili su mnogi sastanci da se tamo radi Akademija. To nije nikakva garancija, da se razumijemo, grad nije savršen organizam.

Prof.dr.sc. Hildegard Auf-Franić, predsjednica Kulturnog Vijeća za arhitekturu i urbanizam u Ministarstvu kulture: Slažem se da grad nije savršen, ali možda su u ovom trenutku političari naslutili svoju aktualnu korist na naše zadovoljstvo, te općegradsku i kulturološku situaciju.

Nebojša Weiner, dipl.ing.arh.: Moram se osvrnuti na članak koji je kolega Miščević pročitao. Od profesora Albinija, preko profesorice Sekulić-Gvozdanović, profesora Kincla, u krajnjoj liniji sam i ja nešto doprinio za PMF, razrađuju se programi u suradnji s profesorima od iskustva, s puno literature. Taj citat mi je malo zasmetao jer znamo da je mnogo ekipa radilo na programu i da je svaka od njih studirala problematiku i dolazila, s razvojem vremena, i do nekih novih rješenja i dopuna. Mislim da profesor Parać i Akademija dosta dobro znaju što im zapravo treba.

Mladen Škreblin, dipl.ing.arh.: Neka poruka za javnost i Grad bude da su arhitekti i struka sa ovog skupa zaključili da projekt prenamjene zgrade Ferimporta u MA smatraju mogućim i poželjnim te da će raditi i pomagati kolegama iz MA da se to napokon realizira.

Prof. Frano Parać, dekan Muzičke akademije: Iskreno se zahvaljujem organizatorima Društvu arhitekata Zagreba na korisnom razgovoru između arhitekata i Akademije koji sigurno neće biti zadnji, nego je početak u ovoj akciji. Priopćenje za javnost DAZ-a, je apsolutno bilo prihvatljivo u onom trenutku kada je to i izdano. Mnoge elemente koje je DAZ naveo praktički je anticipirao u smislu ovoga što smo danas čuli, a isto tako je anticipiralo i sve ono što treba napraviti u skoroj budućnosti, kada do toga dođe.