Puls, izložba Mirjane Vodopije

Kula Lotrščak, 2. - 7. veljače 2006.

Izložbom Mirjane Vodopije nastavlja se ciklus umjetničkih intervencija u
urbano tkivo Gornjega grada započet izložbom Gorana Petercola Refleksije
u prosincu prošle godine.

Uvesti umjetnički rad i umjetničko djelovanje u javni urbani prostor grada, te pojedine aspekte suvremene umjetnosti učiniti prisutnijim i osvještenijim u svakodnevnom životu pojedinaca, a sve to u suradnji s umjetnicima čije konceptualno promišljanje multimedijskog djelovanja na određeni urbani prostor osigurava cjelovitost i zaokruženost, proizlazeći iz njihovog dosadašnjeg sustava umjetničkog djelovanja, polazna je premisa i ove izložbe. Mirjana Vodopija, njena autorica, jedna je od takvih umjetničkih osobnosti.

Na samom početku, tijekom osamdesetih, svojim se formalno–estetskim likovnim iskazom priklanja jednoj novoj estetici koju duh postmoderne nosi sa sobom, oslobađajući i afirmirajući vlastitu estetiku, naglašene, istovremeno neobuzdane i decentne maštovitosti, posredovane osjetilnim, čulnim i fragilnim aspektima svojih tema, motiva i materijala. U vremenskoj perspektivi gledano, ti su rani radovi nagovještavali, naglašeno samosvojan senzibilitet i osobnost, imanentnu neopterećenost formalno-stilskim kategorijama, ustrajnost na interdisciplinarnom i multimedijalnom pristupu i gotovo instinktivnu otvorenost spram novih područja rada.

Tijekom gotovo dva desetljeća umjetničkog rada (izražavajući se u crtežu, grafici, stvarajući crteže žarnim nitima, objekte, svjetlosne objekte i ambijente, instalacije i video projekcije, fotografije) Vodopija je intenzivno istraživala i nadilazila konvencionalne pristupe u percepciji odabranog medija, pronalazeći u odmaku od očekivanog uporište za nastanak novih formi, korištenje novih potencijalnih osobina materijala i postupaka na jednoj neočekivanoj osobnoj razini - što je rezultiralo naglašeno autoreferencijalnim karakterom opusa koji svojom maštovitošću artikulacije ideje i njene izvedbe neupitno pripada visokoj razini ostvarenja u kontekstu suvremene hrvatske vizualne umjetnosti.

Svjetlo, karakter njegovih materijalnih mogućnosti i manifestacija i raspon njegovih duhovnih dimenzija temeljni su medij njenog osjećaja kozmičkog ustrojstva stvarnosti, duhovnosti i duševnosti njenih pojedinih nivoa, koje Vodopija svojom delikatnom senzibilnošću definira, intenzivirajući pri tom s vremenom, u svom opusu upotrebu suvremene tehnologije i ready-made strategija, s krajnjim ciljem preispitivanja samog mehanizma percepcije, a ne njenog sadržaja. Umjetnička volja za neprestanim pomicanjem granica tog mehanizama u sistemu umjetnosti čini njen rad aktualnim i suvremenim.

Osvjetljavajući iznutra toranj Kule Lotrščak, svjetioničarskim ritmom izmjene svjetla, dok na prednjoj zidnoj fasadi usporenim jednoličnim ritmom teku horizontalo oblikovani valovi svjetlosnih snopova, uspostavlja se nova vizura, „izvučena“ iz simboličkog značenja ovog mjesta u urbanom životu grada. Vodopijina intervencija, polazeći od značenja Kule kao prostornog i vremenskog orjentira grada kroz povijest i sadašnjost njegovog urbanog života, uključuje kolektivnu memoriju koja asocijativnim mehanizmom transcedentira objekt na virtualnoj razini. Precizno koristeći vrstu, intenzitet i ritam svjetlosti, te u potpunosti osvještavajući njene simboličke vrijednosti, gradi novi imaginarni prostor, artikulirajući njegove simboličke reference. Naglašenost prostorno-vremenske komponente kroz simultanost i dinamičnost izmjene ritma svjetla u vrhu Kule i ritma pokrenutosti površine fasade mijenja doživljaj, artikulirajući viziju koja stvara preduvjet za tako poželjnu „začudnost“ u percepciji svakodnevnog prolaznika, obogaćujući njegov doživljaj oslobođenim mentalnim i vizualnim asocijacijama.

Ana Medić