|
Puls,
izložba Mirjane Vodopije
Kula Lotrščak, 2. - 7. veljače 2006.
Izložbom Mirjane Vodopije nastavlja se ciklus umjetničkih
intervencija u
urbano tkivo Gornjega grada započet izložbom Gorana Petercola
Refleksije
u prosincu prošle godine.
Uvesti umjetnički rad i umjetničko djelovanje u javni urbani
prostor grada, te pojedine aspekte suvremene umjetnosti učiniti
prisutnijim i osvještenijim u svakodnevnom životu pojedinaca,
a sve to u suradnji s umjetnicima čije konceptualno promišljanje
multimedijskog djelovanja na određeni urbani prostor osigurava
cjelovitost i zaokruženost, proizlazeći iz njihovog dosadašnjeg
sustava umjetničkog djelovanja, polazna je premisa i ove izložbe.
Mirjana Vodopija, njena autorica, jedna je od takvih umjetničkih
osobnosti.
Na samom početku, tijekom osamdesetih, svojim se formalno–estetskim
likovnim iskazom priklanja jednoj novoj estetici koju duh
postmoderne nosi sa sobom, oslobađajući i afirmirajući vlastitu
estetiku, naglašene, istovremeno neobuzdane i decentne maštovitosti,
posredovane osjetilnim, čulnim i fragilnim aspektima svojih
tema, motiva i materijala. U vremenskoj perspektivi gledano,
ti su rani radovi nagovještavali, naglašeno samosvojan senzibilitet
i osobnost, imanentnu neopterećenost formalno-stilskim kategorijama,
ustrajnost na interdisciplinarnom i multimedijalnom pristupu
i gotovo instinktivnu otvorenost spram novih područja rada.
Tijekom gotovo dva desetljeća umjetničkog rada (izražavajući
se u crtežu, grafici, stvarajući crteže žarnim nitima, objekte,
svjetlosne objekte i ambijente, instalacije i video projekcije,
fotografije) Vodopija je intenzivno istraživala i nadilazila
konvencionalne pristupe u percepciji odabranog medija, pronalazeći
u odmaku od očekivanog uporište za nastanak novih formi, korištenje
novih potencijalnih osobina materijala i postupaka na jednoj
neočekivanoj osobnoj razini - što je rezultiralo naglašeno
autoreferencijalnim karakterom opusa koji svojom maštovitošću
artikulacije ideje i njene izvedbe neupitno pripada visokoj
razini ostvarenja u kontekstu suvremene hrvatske vizualne
umjetnosti.
Svjetlo, karakter njegovih materijalnih mogućnosti i manifestacija
i raspon njegovih duhovnih dimenzija temeljni su medij njenog
osjećaja kozmičkog ustrojstva stvarnosti, duhovnosti i duševnosti
njenih pojedinih nivoa, koje Vodopija svojom delikatnom senzibilnošću
definira, intenzivirajući pri tom s vremenom, u svom opusu
upotrebu suvremene tehnologije i ready-made strategija, s
krajnjim ciljem preispitivanja samog mehanizma percepcije,
a ne njenog sadržaja. Umjetnička volja za neprestanim pomicanjem
granica tog mehanizama u sistemu umjetnosti čini njen rad
aktualnim i suvremenim.
Osvjetljavajući iznutra toranj Kule Lotrščak, svjetioničarskim
ritmom izmjene svjetla, dok na prednjoj zidnoj fasadi usporenim
jednoličnim ritmom teku horizontalo oblikovani valovi svjetlosnih
snopova, uspostavlja se nova vizura, „izvučena“ iz simboličkog
značenja ovog mjesta u urbanom životu grada. Vodopijina intervencija,
polazeći od značenja Kule kao prostornog i vremenskog orjentira
grada kroz povijest i sadašnjost njegovog urbanog života,
uključuje kolektivnu memoriju koja asocijativnim mehanizmom
transcedentira objekt na virtualnoj razini. Precizno koristeći
vrstu, intenzitet i ritam svjetlosti, te u potpunosti osvještavajući
njene simboličke vrijednosti, gradi novi imaginarni prostor,
artikulirajući njegove simboličke reference. Naglašenost prostorno-vremenske
komponente kroz simultanost i dinamičnost izmjene ritma svjetla
u vrhu Kule i ritma pokrenutosti površine fasade mijenja doživljaj,
artikulirajući viziju koja stvara preduvjet za tako poželjnu
„začudnost“ u percepciji svakodnevnog prolaznika, obogaćujući
njegov doživljaj oslobođenim mentalnim i vizualnim asocijacijama.
Ana Medić
|