Udruženje hrvatskih arhitekata je početkom 2003. godine pozvalo svoje članove da sudjeluju na “GODIŠNJOJ IZLOŽBI OSTVARENJA HRVATSKIH ARHITEKATA U 2002.” koja se svake godine održava u prostorijama Udruženja.

“Godišnja izložba” otvorena je od 15. travnja – 20. svibnja 2003.

Na izložbu je pristiglo ukupno 147 autorskih radova koji su raspoređeni u sljedeće kategorije:
I. individualne stambene kuće
II. višestambene zgrade
III. stambeno-poslovne zgrade
IV. poslovne i javne zgrade
V. rekonstrukcija i dogradnja
VI. intervencija na pov.arh. i cjelini
VII. intervencije u javnom prostoru
VIII. interijeri
IX. nakladnička djelatnost

NAGRADE UHA ZA 2002. GODINU

Na prijedlog Stručnog savjeta UHA koji je radio u sastavu; Miroslav Geng d.i.a., Prof.dr.sc. Marijan Hržić d.i.a., Prof. Sonja Jurković d.i.a., Neno Kezić d.i.a., Silvije Novak d.i.a., Miroslav Pavlinić d.i.a. i Tomislav Petrinjak d.i.a. (voditelj),

Predsjedništvo UHA donijelo je 12.04. 2003. odluku o nagradama Udruženja hrvatskih arhitekata u 2002. godini i to kako slijedi:

1. Nagrada “VIKTOR KOVAČIĆ” za životno djelo kao najviše priznanje za cjelokupan životni opus u 2002. g. dodjeljuje se uvaženom hrvatskom arhitektu

Prof. dr. sc. NIKOLI FILIPOVIĆU

obrazloženje:
Zagrebački đak i diplomant 1958. - nakon intermeca u državnim biorima, suradnje u Iblerovoj majstorskoj radionici 1965.-67. te honorarnim asistiranjem profesoru Dragi Galiću - započinje sveučilišnu karijeru koja ga preko stalne asistenture 1966., habilitacije i docenture 1974., doktorata i izvanredne profesure 1981. dovodi do statusa redovnog profesora, predstojnika dviju katedri, dekana, i naposljetku, danas, doajena Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
U stvaralačkom rasponu od gotovo pedeset godina nastaje njegov golemi opus: izdvajamo najprije prekretničke zagrebačke interijere iz sedamdesetih, Caffe Match Ball ili butik Matei, restoran Lopatny, te nestalu kultnu pivnicu starog hotela Dubrovnik; zatim obiteljske kuće od kojih se ističe ona u Ćilipima koja pak nestaje u ratnom paležu; i napokon, od velikog mjerila ističemo poslovnu zgradu INA-Naftaplina u Šubićevoj, stambenu zgradu u Zamenhofovoj, te zanemarenu ali danas intrigantnu stambenu zgradu u Remetinečkoj i hotel Dubrovnik u Gajevoj. No jednako tako impresivan je i fond nerealiziranih, mahom zagrebačkih projekata i studija, od kojih se ističu: natječajni projekt za hotel Gradski podrum1967., Isusovačka crkva na Jordanovcu 1982., blok Badel 1992., poslovni objekt i garaže Gradski podrum 1996., sportski centri Šalata, Svetice i Maksimir, svi iz 1997., te poslovnu zgradu Croatia-osiguranja iz iste godine, većina od njih nastala u kreativnoj suradnji.
Što bi onda u ovog stvaraoca sažimalo to djelo, koje se naziva životno, a što nije ono općenito u duhu imena ove nagrade? Što bi bilo postvarenje takve osobnosti, ono posebno, jedinstveno i ispred svih?
Premda je pred nama golem opus, odgovor je trenutačan: nabrano, stakleno pročelje hotela Dubrovnik II u Gajevoj ulici, ta ondulirana kartezijanska rešetka koja ambijent susjedne arhitekture reflektira distorzično, jazzističkim paradiblima, ritmovima sadašnjice. Gestualna snaga i izražajna delikatnost staklene opne hotela Dubrovnik najraskošnija su arhitektonska nakana darovana zagrebačkom urbanitetu na kraju stoljeća.
Trajno uronjen u modernitet, arhitekt Nikola Filipović suvereno je formulirao svoje zapise o hrvatskoj arhitektonskoj suvremenosti, od interijera do urbanističkih kompleksa, od modernog do postmodernog izraza. Ova nagrada nije podvlačenje crte ispod stilski dovršenog opusa, nego je tek usputni međaš na autorovu putu prema budućim kreacijama.

2. Godišnja nagrada “VIKTOR KOVAČIĆ”, za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2002. g. dodjeljuje se arhitektu

GORANU RAKI
za Stambenu zgradu B namijenjenu stradalnicima Domovinskog rata na Gornjem Zametu u Rijeci.

obrazloženje:
Iako danas u Hrvatskoj postoji stambena izgradnja, pogotovo posljednjih godina obećavajuća socijalna tzv. stambena POS izgradnja, trenutačna situacija je takva da malo znamo o toj produkciji. Ti se objekti najčešće ne pokazuju na godišnjim izložbama, a razlog za to je vjerojatno i što ih autori, u nemogućnosti da izvedu ono što žele, nevoljko pokazuju javnosti.
Svi koji su pročitali “Smjernice za projektiranje višestambene izgradnje za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata”, a pogotovo oni koji su projektirali po njima, znaju da se iza tako dugačkog naslova krije puno više ograničenja nego slobode. No, da citiramo samog pobjednika Gorana Raku koji je o arhitektovim ograničenjima rekao: “ograničenja bolje stimuliraju mozak, pa tada rješenje ne može biti rutinsko”. Svaka stambena zgrada ima programsko-urbanistička ograničenja i okolnosti koje arhitekt inače mora savladati, a kada se ta ograničenja i datosti nadmaše, kao na ovoj kući, rezultat je neizostavan i vidljiv.
Kuća je isprojektirana s lakoćom, nema mudrovanja ni pomodnosti. Ona ima sve što dobra stambena kuća treba imati: dobar tlocrt, dobro pozicioniranje na parceli, dobru tipologiju i dobro oblikovanje. Sve to je još više za pohvalu ako se zna da je autor imao puno ograničenja i zaista minimalan budžet, koji je ovdje iskorišten do maksimuma. Još jedan element je imao utjecaj na odluku žirija, a to je galerija. Tipološki element, koji je nekada bio toliko dominantan u “slavnoj” hrvatskoj stambenoj arhitekturi, a koji je u ovom slučaju i lokalno i urbanistički opravdan i odlično isprojektiran. Rako rješava problem služeći se “vitićevskim trikovima”; harmonično izmiče galeriju po vertikali uz pomoć glavnog stubišta, te kroz presjek dobiva kvalitetu dvostruko orijentiranog stana preko galerije. Galerija je i omogućila da svaki stanar uživa u prekrasnom pogledu na čitav Kvarnerski zaljev.
I u ovoj realizaciji, kao i u mnogobrojnim Rakinim projektima (i nažalost malobrojnim realizacijama), dominira ideja, realnost i jednostavnost. Upravo ta jednostavnost, a mudrost i iskustvo u baratanju arhitektonskim vokabularom, pokazuju i dokazuju njegov izniman talent. Nadamo se da će ova nagrada, koju prima “u najboljim godinama života”, biti novi poticaj da ustraje na svom arhitektonskom putu.
Kada bi Rako bio u našem položaju, rekao bi jednostavno BRAVO, i točka.

3. Godišnja nagrada “DRAGO GALIĆ” za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture u 2002. g. dodjeljuje se arhitektima

ANDREJU RADMANU i IGORU VRBANEKU
za stambeni objekt – obiteljsku kuću u Borčecu, Zagreb.

Obrazloženje:
Ova kuća djelo je mladih autora koji predvođeni logikom rimske kuće odnosno ladanjske vile stvaraju suvremeni prostor. Nadovezujući se na tzv. zagrebačku školu arhitekture i uz neosporno štovanje oca moderne, te reitrepretiranje njegovog arhitektonskog vokabulara, grade raskošnu prizemnu kuću. Raskoš definiraju hedonistički, gdje je raskoš jednostavnost i prije svega funkcionalnost u ispunjavanju užitaka, za razliku od najezde fascinacije skupim samodopadnim materijalima i tehničkim mogućnostima u prostorima upitne organiziranosti i funkcionalnosti.
Kuća na Borčecu je prizemna kuća s izuzetkom gostinjskih soba u potkrovlju ulaznog dijela kuće. Slaganjem prostorija bez naglaska na prioritet pojedine funkcije dolaze do dvorišne prostorije – atrija, koji dodatno naglašava introvertnost odnosno ekstrovertnost pojedinog prostora. Prenaglašenom temom trakastog otvora – prozora, ciljano otvaraju prekrasni pogled gotovo na cijeli Zagreb. Volumen kuće doima se kao najsretnije rješenje u zatečenom kontekstu. Suvremenost definiraju stavom, a ne vokabularom što je ujedno i pohvala i kritika. Uz ogradu prema onima kojima je i taj vokabular presuvremen.
Smatramo da ova nagrada odlazi u prave ruke kao poticaj za daljnje razmišljanje o biti i svrsi naše struke, te odgovornosti pri kreiranju novih prostora.

4. Godišnja nagrada “BERNARDO BERNARDI” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2002. g. dodjeljuje se arhitektu

NIKOLI POLAKU
za Sjedište tvrtke “MSA” u Zagrebu.

Obrazloženje:
Suverenim postupkom autor ujedinjuje sadržaj agencije za sportski menadžment, kao element tipične poslovne funkcije, s elementom prostornog ograničenja zatečenog. Sadržaj je raspoređen u dvoetažnom prostoru prizemlja kao poslovnog lokala i podruma namijenjenog dvonamjenskom skloništu.
Suvremenim arhitektonsko-projektantskog djelovanjem ujedinjeni su ovi podijeljeni, naizgled neadaptabilni prostori u jedinstvenu cjelinu. Pri tome elementi ograničenja postaju oblikovni izazovi, poput vještog nadilaženja praga skloništa pristupnom platformom dvokrakog stubišta, kao elementa vertikalnog sjedinjenja.
Diferenciranjem ploha iskazana je dvojnost primarnog i pridodanog, a upotrebom materijala, oblikovanjem i odabirom “gotovog” uspostavljena je ravnoteža između jasnoće pojednostavljenosti i ugodnost boravka.
Naročito ističemo odnos autora prema temi i ograničenjima, koji vještim projektantskim postupkom, brižnim oblikovanjem i odabirom ostvaruje djelo koje je daleko više od “mogućeg u nemogućem”.

5. Nagrada “NEVEN ŠEGVIĆ”, za znanstveno-istraživački, publicistički, kritički i teorijski rad na području arhitekture u 2002. g. dodjeljuje sež

Dr. sc. SNJEŠKI KNEŽEVIĆ
za ukupni znanstveno-istraživački i teorijski opus.

Obrazloženje:
Dr. Snješka Knežević, vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, autorica je niza zapaženih znanstvenih i stručnih radova, elaborata i knjiga posvećenih razvoju urbanizma u Zagrebu, prepoznavanju duha mjesta te utvrđivanju stilskih i kulturnih specifičnosti podneblja.
U svojim objavljenim člancima, nastalima na temelju opsežnih znanstveno-istraživačkih postupaka, dr. Snješka Knežević obrađuje svojstvena obilježja urbanih sadržaja, prepoznajući visoku razinu oblikovanja sveukupne zagrebačke sredine. Zahvaljujući njenim istraživanjima, zagrebački reprezentativni prostori prepoznati su kao ključni nosioci obilježja urbanog identiteta. Snješka Knežević istražuje i verificira kreativne intervencije (kao i neostvarene zamisli) zagrebačkog donjogradskog ambijenta pridonoseći širem prihvaćanju spoznaje o kulturi oblikovanja te potrebi kritičkog pristupa urbanom razvoju grada.
Knjiga “Zagrebačka Zelena potkova” istražuje spomenik epohe stvaranja modernoga grada i proces spajanja njegovih povijesnih dijelova u jedinstveni urbani organizam; možemo reći da je riječ o ključnome djelu autoričina opusa u kojem su cjelovito obrađene urbane karakteristike razvoja Zagreba, te znanstveno utemeljeno razložena djela i ostavštine arhitekata i urbanista koji su trajno obilježili gradski prostor. Njene studije sveobuhvatno svjedoče o formativnim razdobljima urbanih procesa, osobito utemeljiteljskog doba tijekom kojeg novi zahtjevi kulture, javnog i društvenog života potiču zamisao o uređenju središta grada kao prostora reprezentativnog značaja.
Posljednji objavljeni članak “Urbanističke zamisli Viktora Kovačića” (Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb, br. 24/2000., izašli 2001. godine) obrađuje jedno od najzanimljivijih formativnih razdoblja Zagreba, tijekom kojeg je Viktor Kovačić izradio nekoliko projekata uređenja gradskih trgova te jednog perivoja. Fundamentalno istraživanje dr. Snješke Knežević ovaj put je posvećeno začetniku hrvatske moderne, arhitektu koji svojim suzdržanim no uvjerljivim uvođenjem novih arhitektonskih ideja odgovara duhu prostora i vremena, a koje je uvelike odredio svojim stvaralaštvom. Snješka Knežević u radu zaključuje kako Viktor Kovačić u nekoliko izabranih primjera odbacuje povijesne stilove određujući se kao protomoderni arhitekt koji pritom ostaje povezan uz povijest, što bismo mogli okarakterizirati kao zagrebačku arhitektonsku specifičnost. Članci i studije autorice uzajamno se povezuju u jedinstveno kritičko djelo, kojim pridonosi ozbiljenju svjedočanstava o arhitekturi, estetici kao i sveukupnoj kulturi naše prošlosti.

Tomislav Petrinjak, dipl. ing. arh.

dopredsjednik UHA i
voditelj Stručnog savjeta UHA

Zagreb, 15.04.2003.