inter(aktiv): Predavanje DALIBORA MARTINISA

inter(aktiv)
RADIONICE SUVREMENE UMJETNIČKE PRAKSE

Autori: Andreja Kulunčić i Silva Kalčić
Organizacija: Kultura promjene SC-a / Nicole Hewitt
Info/Kontakt: www.andreja.org/interaktiv/

utorak, 7. veljače 2006. u 19h, MMC Zagreb, Savska 25

Dalibor Martinis (rođ. 1947.) četvrti je autor koji će govoriti o svojim radovima i promišljanju umjetnosti uoči i u tijeku inter(aktiv) radionica suvremene umjetničke prakse.

U okviru projekta inter(aktiv) Dalibor Martinis govorit će o svojim radovima studentima, ali i široj javnosti, kao umjetnik koji vodi jednu od radionica suvremene umjetničke prakse u kojima dobrovoljno sudjeluju studenti Akademije likovnih umjetnosti (odsjeci slikarstvo, kiparstvo, grafika, nastavnički i restauratorski smjer), povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Oni će raditi na zajedničkom radu (s naglasom na proces) za izložbu u Galeriji SC i cijelom prostoru Studentskog centra (termin izložbe: 23-28.3.2006.) s međunarodno priznatim umjetnicima koji u svom radu koriste suvremeni vizualni jezik i nove medije – uz Mladena Stilinovića i Vladu Marteka, postkonceptualne umjetnike i članove Grupe šestorice autora, Borisa Cvjetanovića, fotografa te Dalibora Martinisa, multimedijalnog umjetnika u projektu sudjeluju i Lea Pelivan (arhitektica iz Studija UP), Ivana Franke, Goran Petercol, Zlatko Kopljar i Mirjana Vodopija (navedeni su redoslijedom kojim će održati svoja predavanja, svaki utorak u MMC-u). Autorice projekta inter(aktiv) su Andreja Kulunčić (umjetnica) i Silva Kalčić (povjesničarka umjetnosti) u okviru programa Kulture promjene SC-a / Protokol Nicole Hewitt. Proces prezentacija, predavanja, radionica i izložbenih događanja dokumentira (snima DVD u funkciji kataloga) Ana Šerić.

Dalibor Martinis (rođ. 1947.) umjetnik kojega je Krešimir Rogina svojedobno nazvao "Mr. No1 naše suvremene umjetnosti" koji „razumije zakonitosti prostora i arhitektonskoga medija“, primarno se bavi (od 1970-ih, u open-reel formatu) videom, medijem koji se „u okviru suvremene umjetnosti nalazi u specifičnom položaju jer upotrebljava jezik koji nije tako opće razumljiv kao što je to jezik filma ili televizije“. O svom će radu sam umjetnik najbolje reći: „Moj umjetnički rad nastaje postupkom kritičke participacije. Uvijek sam nastojao biti svjestan konteksta u kojem djelujem, bilo da se radi o onom kulturno-umjetničkom, lokalno društvenom ili globalno političkom. Trenutno se bavim istraživanjem nekih prošlih događaja, koje bih mogao pretvoriti u sadašnje. Tu metodu zovem data recovery, jer bi korištenjem načina kojim se izvlače izgubljeni podaci s pokvarenog diska trebala vratiti u sadašnju svijest neke zaboravljene momente.“

Riječima Nade Beroš, u Martinisovim radovima nema društvenog komentara, socijalni i povijesni kontekst su neprozirni. U interaktivnoj videoinstalaciji Koma (1996./7.) posjetitelj izložbe pozvan je pritisnuti gumb koji izaziva senzaciju elektrošoka u umjetnika na ekranu, prikazanog sapetog u luđačku košulju, u svojevrsnoj metafori suvremene komunikacije. Krajem devedesetih Dalibor Martinis započinje Binarni niz, ciklus radova u kojima koristi kodiranje, visokosofisticirani sustav znakova (binarnu informaciju koja je prevedena u numerički niz nula i jedinica) koji „prevodi“ u low-tech medije zvoneći u srednjovjekovna zvona (viši zvuk manjeg zvona označava jedinicu, a niži većeg zvona nulu), ili u javnom prostoru slaže divovske „kompozicije“ od starog, hard-core estetike – primjerice od isluženih bicikala nikada podignutih s odjela za nađene stvari slavonskobrodske policije (2002.), ili novog - pedesetak crnih i srebrnih Volkswagen golfova u njemačkom gradu Rosenheimu (2000.). Predmetima kojih je osnovna funkcija pokret, prevaljivanje udaljenosti, Martinis stvara nepomičnu branu koja onemogućuje prolaznike u ustaljenim smjerovima kretanja, subverzirajući poznati red stvari VW-ima ispisuje „Zabranjeno parkiranje – Ponekad je lijepo“ - nalazeći posebnu, urbanu estetiku i u parkiranim automobilima. U Slavonskom Brodu umjetnik pronalazi odumrle, „neuralgične“ točke, mjesta socijalne amnezije i permanentne nestabilnosti grada čiji se Korzo poput piste otvara prema miniranoj Savi kojom prolazi državna granica. Martinis u tri stalka uspravno „usađuje“ trinaest bicikala, ispisujući njima (njihovim rasporedom i razmacima) binarnim kodom poziv u pomoć (01010011- 01001111 -01010011; dok se sustavom točki i crta Morseove abecede S.O.S. ispisuje kao tri točke – tri crte – tri točke). Kao što primatelj kodirane poruke treba imati tehničko predznanje da bi je mogao iščitati, jednako tako konzument suvremene umjetnosti mora poznavati njezin informacijski sustav i razumjeti razlog za stvaranje suvremenih umjetnika.

Projekt nastao u vrijeme neposredno prije parlamentarnih izbora (krajem 2003.) Obraćam vam se kao čovjek čovjeku u funkciji je „alternativne predizborne kampanje“ kao kontrasta stvarnosti. „Naša, i ne samo naša, politička zbilja proizvodi ono što politički filozofi nazivaju demokratskom apatijom. Ljudi sve manje vjeruju da institucije i političari predstavljaju istinske demokratske vrijednosti, skandali i afere, manipulacije i skriveni dealovi doprinose uvjerenju da je demokracija samo prazna ljuska, forma bez sadržaja. Ostaju nam samo alternativna metapolitička djelovanja. Tu negdje spada i ovaj projekt koji se sastojao od isticanja plakata za anonimnog kandidata. Na plakatu je umjetnikova (davna) slika i ispod nje poruka „Obraćam vam se kao čovjek čovjeku“... Glavna je značajka demokracije, po Guy Lefortu, da je mjesto moći uvijek prazno. Tako je nastala serija od stotinu crno-bijelih fotografija - poruka koje iscrtavaju jednu moguću mapu za alternativnu, metapolitičku akciju koja se više identificira s putovanjem nego li s ciljem“.

Projekt Krajolik promjenjivog rizika (Variable Risk Landscape) kojim je pomiješana umjetnosti i tržišna ekonomija, trajao je kroz cijelu 2004. i okončan je krajem godine kada su posjetitelji Muzeja suvremene umjetnosti, njih 130, dobili bonove koje su mogli odmah razmijeniti za 150 kn postavši tako dioničarima doslovno oročenog projekta. Funkcioniranje burze, procesi diobe viška vrijednosti za ljude u tranzicijskim zemljama nerazumljivi su poput pravila bejzbola, kako je to svojedobno primijetio Jurica Pavičić. Vlastito distanciranje od dobiti Martinis je usporedio sa strategijom kušača vina, koji ispljune gutljaj nakon što ga izmućka u ustima: „Projekt je započeo 1.1.2004. kada sam kupio 365 dionica investicijskog fonda Zbtrend. One su na taj dan vrijedile ukupno 37.500 eura. Obvezao sam se da će novac ostati u fondu netaknut godinu dana. Za to vrijeme dionice su, naravno, dobivale i gubile na vrijednosti ovisno o globalnim burzovnim kretanjima koja su opet ovisila o različitim događajima, kako u financijskom tako i u geopolitičkom kontekstu. Svaki mjesec odlazio sam u brda i "odpenjao" amplitude koje je zabilježila vrijednost mojih dionica. Imao sam visinomjer, kako bi mogao kontrolirati ove razlike. Tako je nastala serija od 12 fotografija koje dokumentiraju 12 uspona i 12 mjesečnih krivulja ZBtrenda. O Krajoliku promjenjivog rizika bili su publicirani redoviti mjesečni izvještaji u časopisu Banka, a na web adresi www.variablerisklandscape.com može se pratiti njegov tijek. Također, ispisivao sam dnevnike uspona koji su u sebi kombinirali moje osobno planinarsko iskustvo i globalne događaje koji su trasirali stazu mojega kretanja.“

Ponovno riječima Nade Beroš, Martinisov „performans bez performera“, upravo zbog njegove suptilne subverzije i melankoličnog seciranja stvarnosti, moguće je interpretirati na tragu ezoteričnog idiotizma – mentalne prisutnosti, silovitosti, iracionalnosti umjetnika.

(u tekstu su korišteni dijelovi intervjua s umjetnikom S.K. objavljenog u Zarezu, te teksta o umjetnosti u javnom prostoru S.K. objavljenog u časopisu Život umjetnosti)