inter(aktiv): Predavanje MIRJANE VODOPIJE

inter(aktiv)
RADIONICE SUVREMENE UMJETNIČKE PRAKSE

Autori: Andreja Kulunčić i Silva Kalčić
Organizacija: Kultura promjene SC-a / Nicole Hewitt
Info/Kontakt: www.andreja.org/interaktiv/

utorak, 14. ožujka 2006. u 19h, MMC Zagreb, Savska 25

Radovi Mirjane Vodopije (1963.) heterogeni su medijem/tehnikom: ambijentalni crteži žarnim nitima, snimci sjena projicirani na objekte, instalacije s lampama sučeljenima fotografiji, zrcalu ili drugoj lampi, luminokinetički i transparentni (od pleksiglasa, folije, šarmeza, vršne mreže ili niti) objekti samostojeći, obješeni ili odignuti, kombinacije objekata i projekcija, rotirajuće ploče, pulsirajuća svjetla... približavajući “užu sferu umjetnosti i dizajn predmeta”. Branko Franceschi u tekst monografije Mirjane Vodopije (u izdanju Frakture, 2005.) načinje problem postava, tj. realizacije velikih prostornih instalacija u postojećim domaćim izložbenim sobama (hoće li novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, ili MMSU u Rijeci imati sobu za large-scale eksponate/intervencije?). Završivši Akademiju u vrijeme kada je “aktivizam sedamdesetih zamijenjen apolitičnom i antimodernističkom estetikom transavangarde, postmoderne i Nove slike”, kada “razbijanje suhe krutosti modernizma” oslobađa čulnost, Vodopija najprije izrađuje tehnicističke artefakte “od savitljivih materijala naglašene taktilnosti i mekoće” organičkih oblika i krhke konstrukcije, pa svjetlosne objekte gdje su izjednačeni “motiv, tema i objekt”. Interes za ljude autorica iskazuje fotografskom serijom snimanom noću iz uličnog/voajerskog rakursa. Fotografije prikazuju interijere tuđih stanova, ali bez prisutnosti stanara (ciklus noćnih fotografija interijera snimanih izvana, izvor svjetlosti je pritom stropni luster) ili se objektiv okreće prema uličnim svjetiljkama (iz kojih isijava žuto umjetno svjetlo i rastače kaptirane forme) kao gradskim moćnicima, riječima autorice, da bi potom prvi antropomorfni motiv bila fotografija vlastita stopala. “Otkrivanje sebe kao objekta vlastite umjetničke prakse velik je i neizvjestan korak, pa ga autorica poduzima oprezno, najprije vrhovima nožnih prstiju”. Autorica na to primjećuje da njezinih autoportreta ima “svugdje oko mene”, to mogu biti “predmeti koji svijetle”, koje tretira kao “bića”: “To što vidim, čujem i osjećam je predivno, ali to je samo Haljinica Božja”. Upaljene lampe uperene jedna u drugu ili u ogledalo za nju su “dupliciranje prisutnog vizualnog sadržaja, ali bez materijalnog”.

U Galeriji Križić Roban 2004. Mirjana Vodopija izlaže nekarakteristične radove, poetični ambijent napravljen prema svim kodovima i zakonitostima ženskog pisma, ali sa zadrškom u prepuštanju svom ženskom biću koja bitno pridonosi da izložbu označimo kao dobru. U galeriji je izložena fotografija cvjetne livade; multiplicirani lik umjetnice, uvijek u drugoj haljini neizostavnog cvjetnog uzorka, prikazan je na livadi u sukcesivnom nizanju fotografija s dobro prikrivenim šavovima kadrova, kao simulacija stroboskopske fotografije. Nasuprot tom, uvjetno rečeno fotografskom frizu, nalazi se triptih fotografija četvrtastog, statičnog i zatvorenog formata, s krupnim planovima grana u cvatu, različitih vrsta drveća koje cvjeta uvijek u drugim bojama. Svakoj je fotografiji pridodan par ptica, pretpostavljeno ženka i mužjak iz roda pjevica. Upravo radi tog dekoriranog "dodatka", prizori na fotografijama su artificijelni, životinje su zauvijek zamrznute, kao preparirane u uvijek istom položaju na grani pričvršćenoj o zid lovčeve dnevne sobe (kao na znamenitoj intimističkoj slici Carela Fabritiusa Češljugar iz 1654., nastaloj u vrijeme kada je "umjetnost služila pripovijedanju velikih pripovijesti"). Dojam neprirodnosti naglašava i potvrđuje prividni krug sapunice, odnosno kružni isječak svjetlosti reflektora - na što podsjeća dio fotografije različite svjetline oko ptice. Ptice gledaju prema promatraču, u položaju idealnom za fotografiranje i gotovo u stavu poziranja. Nalik mehaničkim češljugarima čijim pjevom završava Plavi baršun, film Davida Lyncha iz 1986., preljupki prizor ptice na rascvjetaloj grani priziva estetiku kiča malograđanskog habitusa i soap opera. Pastelne boje snažno dorađenih fotografija prizivaju salonsku umjetnost francuskog rokokoa, kao alegorija nedužnog rajskog života bez bola i bolesti, siromaštva, starosti i prolaznosti. Ukočene ptice, ozbiljne plemenitosti, i zaustavljen cvat grana reinterpretacija su klasičnog motiva mrtve prirode, alegorija vanitasa, prolaznosti svega zemaljskog. Žanr mrtve prirode, uostalom, nastao je iz želje da se u umjetničkoj kopiji otme od brzog nestajanja ljepota kitice cvijeća ili osobitih cvjetova. Na stražnji zid galerije postavljen je još jedan triptih, naoko istih fotografija načinjenih tehnikom digitalnog printa na foliju - u funkciji ekrana odnosno svojevrsne foto-tapete s novim fotografijama rascvalih grana, ovoga puta bijelog cvjetanja trešnjinog stabla. Prosvijetljenost folije daje efekt atmosfere ispunjene svjetlom, vibriranja prirode za proljetnog dana "zlatne svjetlosti" zažarenog sunca, u sinestezijskoj svezi sa cvrkutom ptica koji dopire iz zvučnika. Za razliku od kodiranog ptičjeg pjeva Dalibora Martinisa u radu Vrt najgroznijih psovki, gdje je glasanje ptice premontirano u sočne kletve korištenjem binarnog kodiranja koje se otkriva samo izobraženom uhu (pismenom u morzeovoj abecedi), cvrkut na izložbi Mirjane Vodopije ne predstavlja ništa drugo do sebe sama, nedužan je i primordijalan kako i zvuči, barem onome tko ne poznaje nemušti jezik životinja. Sjaj svečane raskoši prirodnih stvari kroz zoomorfne i biomorfne forme-metafore, pri čemu su grane stabla cvjetne girlande, naposljetku je koncentriran na banalnom desenu umjetničinih haljina obješenih uza stup galerije. Protežni motiv izložbe je cvijet, na livadi ili u rascvaloj krošnji - stara je rasprava o tome počiva li u slikarstvu istinitost prikaza u veristički naslikanom stablu, s iscrtanim svakim pojedinim listom, kirurškom preciznošću, ili prije u sumarno naslikanoj krošnji. Odnosno, treba li bijeli zid doista naslikati bijelom bojom, da bi se doimao stvarnim...? Kao u filmu Plavi baršun, u kojemu u naizgled mirnom malom gradu jedan mladić otkriva mračnu stranu života u njemu, tako je izložba Mirjane Vodopije šarena i dražesna, hladne vedrine i blistavog kolorita, ali uz slutnju neobjašnjivog zlokobnog. Potreba za bijegom u pastoralnu Arkadiju, završava susretom sa samim sobom. I smrt opominje: "Et in Arcadia Ego"... U filmu Plavi baršun, ljudsko uho pronađeno u travi je kanal, otvor u drugi svijet - ima li istu ulogu pupoljak na Vodopijinoj izložbi? U Građaninu Caneu ružin pupoljak, Rosebud, naslikan je na dječjim saonicama, kao stilska figura za istinsku i potpunu sreću.

Svjetlosna (i svojevrsna kinetička) instalacija u javnom prostoru (na kuli Lotrščak, 2006.) pod nazivom Puls, mijenja poznati okoliš te transcedentira povijesni objekt i vertikalni gradski orijentir. Svjetioničarskim ritmom izmjene svjetla na kuli, dok na njezinom pročelju usporenim jednoličnim ritmom teku horizontalno oblikovani valovi svjetlosnih snopova, „uspostavlja se nova vizura „izvučena“ iz simboličkog značenja ovog mjesta u urbanom životu grada“.