predavanja o arhitekturi u filmu/projekcije filmova i video radova/prvi dio

Društvo arhitekata Zagreba/Udruženje arhitekata Zagreba, Trg bana J. Jelačića 3/I, Zagreb 16. siječnja / 30. siječnja / 13. veljače 2007.

prof. Hrvoje Turković:
Arhitektonsko krilo filmske scenografije
Fritz Lang: Metropolis
utorak, 16. siječnja 2007. u 20 sati*

d.i.a. Alan Kostrenčić:
Sve što ste željeli znati o arhitekturi, a niste se usudili vidjeti na filmu
Projekcije filmova nakon predavanja
Maya Deren: Mreže popodneva
Robert Wiene: Kabinet doktora Caligarija
utorak, 30. siječnja 2007. u 20 sati*

Na vezu između filma i arhitekture ukazivali su mnogi, od Waltera Benjamina, preko Renea Claira do Paula Virilia. Među režiserima bilo je i ljudi koji su po profesiji bili arhitekti, kao na primjer Antonioni, a ima i arhitekata koji su edukacijom imali veze s filmom, kao na primjer Rem Koolhaas. Veza između filma i arhitekture ne opstoji samo u činjenici da obje umjetnosti koriste prostor i relacije ljudi u tom prostoru kao izražajno sredstvo, niti se svodi na problem arhitektoničnosti scenografije upotrebljene u filmu, što je najčešće tema rasprave o filmu u arhitektonskim krugovima. Film je kroz svoje tehničke elemente, poput colse-up-a, slow motion-a, montažnog postupka, omogućio drugačije sagledavanje stvarnosti, a samim tim omogućio i drugačije, dublje, uvide u poimanje prostora, a time i arhitekture oko nas. Ovim predavanjem namjera je ukazati upravo na tu posebnu, suptilniju, vrst veze između filma i arhitekture, a to je način na koji pojedini motivi ili filmske sekvence govore o simboličkoj, psihološkoj kvaliteti arhitekture, a koja može biti vrlo korisna u stvaranju arhitektonskih koncepata. Koristeći s jedne strane Gilles Deleuzeovu analizu filma (koju on koristi u filozofske svrhe) kroz movement-image[1] i time-image, te Žižekov pristup Lacanovskog tumačenja filma (ponovo u svrhu filozofiranja o društvu, ideologiji, psihološkoj uvjetovanosti odnosa među ljudima), ovo predavanje pokušava na sličan način koristiti film kao platformu za promišljanje određenih problema arhitekture, posebice onih o kojima se malo govori, a na koje film, kao medij, tako jasno ukazuje, kao što su - problem vremena, senzacije, afekta, kretanja.

Parafrazirajući knjigu Slavoja Žižeka – Sve što ste oduvijek htjeli znati o Lacanu, a niste se usudili pitati Hitchcocka[2] kroz naslov ovog predavanja, htjelo se ukazati na mogućnost čitanja arhitekture kroz film. Ovo je predavanje pokušaj jednog takvog čitanja, koje bi možda moglo biti ... početak jednog dugog prijateljstva (da ponovo parafraziram film) ... između arhitekata i filma.

Alan Kostrenčić

d.i.a. MA ETH Vjera Bakić: Filmski prostor
Jacques Tati: Play Time
utorak, 13. veljače 2007.u 20 sati*

Transfer između filma i arhitekture

HIROSHI SUGIMOTO VINELAND DRIVE – IN 1993

Arhitekturu kao autonoman medij nije moguće direktno prevesti u druge medije pa tako ni u film.
Prilikom transfera arhitekture u neki drugi medij, bilo da se radi o filmu, fotografiji ili crtežu, određeni aspekti arhitekture ostaju izostavljeni, fokus se premješta i drugi aspekti dolaze u prvi plan.
Upravo kroz tu nepreciznost, netočnost do koje dolazi pri transferu iz jednog medija u drugi, postoji mogućnost pronalaženja novih tema za razumijevanje arhitekture.
Kroz niz ekstremnih primjera iz filmske umjetnosti u kojima arhitektura igra glavnu ulogu, predavanje nastoji proširiti granice razumijevanja arhitektonskog prostora.
U drugom dijelu predavanja, film koji kao i arhitektura stvara prostorne impresije, doduše pod drugačijim uvjetima i sa drugom namjerom, postaje istraživački model za novu interpretaciju arhitektonskog prostora.
Filmska izražajna sredstva kao što su kadar, rez i perspektiva pripovjedača, moguće je terminološkim transferom koristiti za analizu arhitektonskog prostora, dovodeći u pitanje ustaljene modele percepcije prostora. Kod filmskog pogleda na prostor, uloga promatrača postaje značajnija nego sama formalna struktura fizičkog prostora. Vanjski fizički prostor i unutarnji doživljaj tog prostora, koji je ovisan o subjektivnoj i kulturološkoj pozadini promatrača, međusobno se isprepliću.

Mogu li se filmska izražajna sredstva koristiti za analizu i projektiranje arhitektonskog prostora i koje arhitekture su nastale pod utjecajem filma?
Ukoliko medij kojim želimo prikazati arhitekturu, upotrijebimo ne samo kao sredstvo prezentacije nego kao sredstvo kojim je moguće ‘misliti arhitekturu’, da li na taj način mogu nastati nove arhitektonske teme?

Vjera Bakić

*projekcije u edukativne svrhe nakon predavanja
zahvaljujemo: Goethe Institutu
autorice programa Ivana Meštrov i Davorka Perić Vučić Šneperger