prezentacija radova
Sandro Đukić: 081_Prostor realnosti-Realnost prostora_2007
16. ožujka 2007. u 19 sati,
Javna prezentacija, Klub arhitekata, DAZ, Trg bana Josipa Jelačića 3/I

U sklopu ciklusa intermedijalnih predavanja, projekcija i izložbi
Performing the Space govorimo o odnosu arhitekture i drugih medija iz perspetive arhitekata, povjesnilčara umjetnosti, teoretičara filma i arhitekture, te umjetnika.

Sandro Đukić govorit će o interpretaciji, korištenju i konstruiranju prostora u njegovim interaktivnim instalacijama, konstruiranim filmovima i drugim transmedijalnim projektima.

Sandro Đukić

Sandro Đukić je umjetnik koji u svom radu, prostorno- arhitektonskim instalacijama, konstruiranim filmovima, u selidbama iz medija u medij-aplicirajući pritom prostor na prostor određuje se kao vizualni ili bolje reći virtualni umjetnik s izuzetnom sklonošću ka kritičkoj interpretaciji prostora i vremena nastanka rada.
U svom izlaganju u Društvu arhitekata Zagreba svoj odnos prema prostoru i arhitekturi kao integralnom dijelu njegovih radova tipološki je podijelio u nekoliko cjelina:

fotografija: Boris Cvjetanovic

Posebno mjesto u radu Sanra Đukića zauzimaju konstruirane video instalacije koje i kojima pregrađuje izložbene prostore i stvara intrigantne sustave u kojim povezuje ranije snimljen video materijal u nekom gotovo imaginarnom i teško dostupnom prostoru. Drugom kamerom snima promatrače u konstruiranom pred prostoru, zatim spajajući različite snimke otvara fiktivni prostor koji je ujedno i osnovna premisa svakog Sandrovog rada.
Iste postupke montaže koristi i u mediju fotografije gdje u idealizirane prostore iznajmljenih fotografija (iznajmljenih u foto agencijama) aplicira svoj lik u krupnom planu te na taj način ostvaruje niz zanimljivih fiktivnih putovanja (Putovanje oko svijeta u 100 dana, Galerija Otok, Dubrovnik 1995.)

Ideja u kojoj se prostor se aplicira jedan na drugi u kojem posjetitelji jednog izložbenog prostora postaju dio rada nastavlja se iz rada u rad. Serija seljenja rada iz prostora u prostor započela je pod nazivom Realnost slike - Slike realnosti kao video zapis iz Galerije Dante snimljen na dan sprovoda galeriste Marina Cettine 1998. godine. Naslov autorovog izlaganja u Klubu arhitekata je parafraza ovog transmedijalnog rada.
Situacija snimljena tada doživljavala je razne medijske i prostorne selidbe (video zapis, ispis kadrova uvezan u knjigu, fotografija ogromnih dimenzija koja prekriva zid) a svaki izložbeni prostor u kojem postajo je pozadina novog rada.
Arhivskog materijal okupljao je konstantne reanimacije prostorno –vremenskih trenutaka koji su se aplicirali jedan na drugi, rad je otvoren, još nije dovršen, a zadnji put je bio u svojoj slojevitosti prikazan na retrospektivnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2006. godine.
Riječ je o prostornoj instalaciji ujedinjenoj u rekonstrukciju vlastite umjetničke memorije sastavljene od privremeno potisnutih fragmenata i s druge strane pokušaja izgrađivanja ujedinjene slike svijeta kao totaliteta. Sveobuhvatna slika svijeta u kojoj su život autora i njegov umjetnički rad središnji arhivski materijal protuteža je fragmentarnosti koja nastaje zbrojem svih rasutih fragmenata.

Na dijalektici gledanja, koja u podlozi ima realnost kao subjektivno - trenutačno viđenje svijeta bazira se cjelokupni autorov umjetnički rad.
Video radovi su snimljeni analogno, prebačeni u digitalni oblik i zatim razlomljeni na kadrove i pretvoreni u tisuće printanih kadrova koji prekrivaju zidnu površinu izložbenih prostora.

U svom radu Sandro Đukić cjelokupne video radove i fotografije tretira kao virtualne produkte podložne izmjenama u procesima smještanja u nove prostorne i vremenske okvire. Evidentno je da Sandra Đukića ne interesira u kojoj mjeri publika na fizičkoj ili doživljajnoj razini percipira njegov rad, no recipijent ovih radova nužno postaje njegovim konstitutivnim dijelom.
Upravo ta premještanja fragmenata prostora i sudionika pojedinog rada u novi kontekst govore o tretiranju umjetničkog rada kao virtualnog, nikad dovršenog proizvoda kojeg je moguće naknadno procesuirati. Nedovršenost rada, nadograđivanje i rast su kolekcionarski simptomi karakteristični za posebnu pojavu koju je teoretičar umjetnosti Hal Foster u svom eseju o arhivskoj umjetnosti dijagnosticirao kao „arhivski nagon“ - uvršćujući ovu osebujnu manifestaciju u zasebnu tendenciju suvremene umjetnosti i bitne odrednice psiho-sociologije suvremenosti.
Autorovo klasificiranje rada i odnos prema radu donekle je čitljivo iz digitalno poetičnog naslova predavanja zavedenog pod inventarnim brojem pomoću kojeg se autor snalazi u virtualnom prostoru svog imaginarnog muzeja, odnosno arhiva, gdje šifre označavaju vrstu rada, redni broj projekta i godinu nastanka.
Riječ je postupku sukladnom digitalnom dobu kojim autor mijenja status i integritet umjetničkog djela sa svetinje na radni materijal uključujući u njegov konstitutivni dio višekratni postprodukcijski rad.

Projekcije fotografija snimljenih digitalnim fotoaparatom suprotnost su razlaganju video radova na njegove sastavne dijelove. Gigantski arhiv digitalnih fotografija pokrenut brzinom od 25 sličica u sekundi u video.
Dojam kaotičnosti koji ovaj arhiv ostavlja je suprotan redu racionalnih sustava arhiva, no zajedničko obilježje jednom i drugom tipu arhiva i njegovog cjelokupnog materijala je nesagledivost. Pred našim očima video brzinom (25 FPS) proljeće 65 000 fotografija, brzinom njihove izmjene autor onemogućava njihovu percepciju, te fragmente zgusnutog prostora i vremena pretvara u vrlo impresivnu svjetlosnu instalaciju, kojom dematerijalizira stjenke zidova izložbenih prostora.
Takav je i primjer prikazan na predavanju bio video scenografsko rješenje predstave postavljene u desakraliziranom prostoru crkve u Lisabonu u kojem su se zidovi gotovo rastopili pod utjecajem snažnih video projekcija, satknih od tisuća fotografija.

Kroz prezentaciju svog rada podijeljenu tipološki po načinima korištenja i konstruiranja prostora, radovi Sandra Đukića ukazuju i na to da su institucionalni okviri izlaganja postali nedostatni suvremenom umjetniku, odnosno da je arhitektonski okvir reprezentacije u muzejsko-galerijskom sustavu pomalo zastarjeli izlagački model, a rad Sandra Đukića nas usmjerava na percepciju umjetnika kao materijala vlastite zbirke, kustosa imaginarnog muzeja i arhitekta vlastitog virtualnog izložbenog prostora.
U njegovim virtualno –prostornim konstrukcijama: arhiva – galerije - ateljea izložbena vrijednost postaje nebitna, a uloga vanjske institucije koja bi ga podržala nepotrebna.

Davorka Perić